Oda mobilnosti
Podnaslov: Na kraju ove čitalačke odiseje stiže se do uvida da je reč o pažljivo
i pametno osmišljenoj kompoziciji, o naraciji spretno postavljenoj na klatno
između fikcije i faktografije
Knjiga: Olga Tokarczuk, Bjeguni, prevela Milica Markić, Buybook,
Sarajevo / Zagreb, 2019.
Autorica: Zorana Simić Enciklopedija odiseja
Susret sa Bjegunima Olge Tokarčuk, nepredvidljiv koliko i trajan, sačinjen je
od 116 mikrosusreta sa isto toliko proznih mikrosvetova. Ove vinjete iz kojih
se knjiga sastoji, oblikovane raznolikim postupcima (kao prozne minijature, anegdote,
ispovesti, esejistički komentari različite dužine i strukture, pisma, pripovetke,
novele…), čitalac tek dotiče u prolazu – katkad samo perifernim vidom, katkad neposredno,
u kristalnoj blizini, ali najčešće uz utisak o nepostojanosti prizora, te tako
i samog pogleda uperenog ka njima. Kretanje ovim tekstom nalik je dugom
putovanju vozom koje se odvija u ritmu (ne uvek prijatne) pospanosti i
neizvesnosti u isti mah, onog pri kojem putnik u magnovenju pokušava da uhvati
i memoriše čvrste konture predela dok mu one, međutim, uporno, gotovo
podsmešljivo, izmiču.
Predeli Bjeguna, da izazov bude veći, protežu se širom sveta, duž
geografski stvarnih meridijana, na tragu istorijski stvarnih putovanja, događaja
i ličnosti, prvenstveno na (najšire shvaćenom) Zapadu, pretvarajući ovaj tekst
u modernu poetsku enciklopediju odiseja. Uporedo
s tim, autorkina naklonjenost borhesovskoj fantazmagoričnosti i
destrukturiranosti pri enciklopedizaciji ljudskog iskustva, ali i činjenica da
ona tu naklonost ispoljava početkom 21. veka, u doba globalno obeleženo
kretanjem i prelaženjem granica – kako u pogledu migracija tako i u digitalnom
kontekstu, od Bjeguna stvaraju
svojevrsnu fragmentarnu zbirku fukoovskih heterotopija. Reč je o pokušaju
„mapiranja praznina“, mračnih procepa i maglovitih trenutaka postojanja. U
svetu Bjeguna, već počevši od uvodnih
pasusa, upravo u takvim prostorima konstituiše se egzistencijalna svest:
„najmučnija je nepomičnost“, a samo nepostojano je ono što u svojoj žudnji za
nepoznatim, makar ta žudnja bila neutaživa, ima potencijalni pristup slobodi.
Odmaci od simetrije
Ono što žudi je ono što se kreće.
Poistovetivši naziv hrišćanske sekte nastale krajem 18. veka u Rusiji (čije su
se teologija i filozofija temeljile na imperativu kretanja kao subverzije i
spasenja) sa naslovom sopstvenog teksta te tako i privilegovanom smernicom za
njegovo tumačenje, Olga Tokarčuk i samim prosedeom i selekcijom tema i motiva, iz
zapisa u zapis, potvrđuje osnovanost takve odluke. Neimenovana naratorka, čiji
nas ispovedni, autobiografski diskurs zavarava i izneverava već na samom
početku (naprasno se zaustavljajući i granajući u druge nedovršene i nedokučive
pripovesti), takođe je pasionirana putnica, putnica čija je, da izazov bude još
veći, „povest putovanja samo povest obolijevanja“. Sindrom od kojeg ona pati sadrži
se u nekontrolisanoj fascinaciji „greškama stvoriteljskog dela“, tj. „svime što
odstupa od norme“, „što je premalo ili preveliko, nabujalo ili nepotpuno,
monstruozno i gnusno“. Ovi odmaci od simetrije, utkani u nezajažljiv poriv za kretanjem,
takođe se dosledno ogledaju u strukturi knjige: ne samo da nas u njoj očekuju
brojne šetnje kroz kabinete čuda i retkosti, istorijski kurioziteti u sferi
anatomije, plastinacije ljudskih tela i organa, te aktuelna dostignuća u ovim i
srodnim oblastima, već i upadljiva (anti)romaneskna asimetričnost (ruku na
srce, i nabujalost), oličena kako u izneveravanju inicijalnog obećanja Bildungs matrice tako i u raznim drugim
odstupanjima od narativnih konvencija i čitalačkih očekivanja.
Učiniti takvo konstruktivno odstupanje
danas, nakon iskustva hipertrofiranog postmoderniteta i postmodernističkog
eksperimenta, nije lak zadatak. Olga Tokarčuk je izrazito hrabra autorka, kojoj
to, uprkos prenaglašenoj konstruisanosti teksta i nametljivosti postupka (takvih
da i pojedinog čitaoca i recipijente među sobom mogu podeliti na oduševljen i
iziritiran deo), ipak polazi za rukom. Stoga ne iznenađuje što je ujedno
višestruko nagrađivana, naročito u poslednjoj deceniji, i to kako u granicama
Poljske, u kojoj živi i stvara, tako i na svetskom nivou – upravo za Bjegune dobila je prestižnu Bukerovu
nagradu, a za celokupan opus i Nobelovu, obe 2018. godine. Opisujući taj opus,
kritika je često isticala prednosti Olge Tokarčuk – impresivnu erudiciju, besprekornu
stilizaciju, složenost kompozicije, raspon hronotopa, obuhvatnost naracije –
prednosti prožete ocrtanim autorskim senzibilitetom i afinitetima, temeljnim
poznavanjem brojnih aspekata istorije ideja, mitologija, religija, ezoteričnih
i mističkih doktrina, te sposobnošću za njihovu ambicioznu i složenu fikcionalizaciju.
Ne-stajanje (ka drugome?)
Kada je o samim Bjegunima reč, fikcionalizacija je sasvim nenametljiva, u nekim
trenucima, čini se čak, nedovoljno prisutna. Često insistiranje na čvrstoj faktografiji,
udruženo sa samo naoko ogoljenom egocentričnom autopercepcijom pripovedne
pozicije i sklonošću ka esejističkom diskursu („Tuđe ispovijesti – one su mi
često bile dosadne, s tugom to priznajem. Iskreno govoreći, često se dešavalo
da sam bila sklonija preokrenuti naš odnos i početi govoriti o sebi… Nisam
znala slušati. Nisam pazila na granice, prebacivala sam se… Postulat: jedna
ličnost – jedan čovjek uvijek mi je delovao minimalistički“…), u
mikrostrukturama teksta umanjuje stepen njegove fikcionalnosti. Međutim,
razmatranjem njegove celine kristališu se znatno suptilniji momenti
metanarativne svesti – oni u kojima se vreme opisuje kao kostur, a fragmenti tela
porede s fragmentima teksta; oni u kojima se kao „nosilac istine“ uspostavlja „konstelacija,
a ne sekvenca“, dok proces pisanja postaje blizak procesu plastinacije; oni u
kojima se govori o „hologramskim ponorima sećanja“, a fantazmagoričnost
pripovedanja postaje identična karakteru naratorkinih opsesija, te, naposletku,
oni u kojima se promoviše psihologija putovanja – avionima, brodovima,
trajektima, vozovima, metroima, internetom, mentalnim prostorima – kao
istovremenog ne-stajanja i hodočašća, a hodočašće određuje kao put ka drugosti i zarad drugosti. Premda je i prevladavanje solipsizma upitno, budući
da se presudnije ostvaruje u retoričkom nego u dubljim semantičkim slojevima
teksta Bjeguna, na kraju ove
čitalačke odiseje ipak se stiže do
uvida da je reč o pažljivo i pametno osmišljenoj kompoziciji, o naraciji spretno
postavljenoj na klatno između fikcije i faktografije, koja predstavlja
„bilježenje jednog putovanja prema nepoznatom kopnu i pokušaj skiciranja
njegovih mapa“, a to beleženje zasnovano je na principu da „opisati znači uništiti“, ali da je ipak
neophodno pisati, „zapisivati jedni druge“, „potapati se u formaline rečenica“.