ADISA BAŠIĆ: Koliko god se zamotavao u privlačne oblande patriotizma, rat za rezultat ima mrtve mladiće, ucviljene majke i djevojke
Porodični odlazak u Bijeljinu na obilježavanje godišnjice smrti Almira Smajića, okosnica je dokumentarnog romana Knjiga o Almiru. U njemu se otvara tri decenije neispričana priča o mladiću koji je kao potporučnik Jugoslavenske narodne armije stradao u Vukovaru 1991. Njegovo postojanje bilježeno je u dominantnim etnonacionalističkim narativima, a njima Adisa Bašić suprotstavlja priču o individui – njegovim strahovima, željama, ljubavi i antifašističkim stremljenjima, dekonstruišući time mitomansku stvarnost, ne stavljajući rat u fokus svoje priče.
RAZGOVARALA: Hana Vranac
Jezički izazov je govoriti sa autoricom knjige u kojoj je ona jedan od likova, jer kako oslovljavati taj lik? U ovoj knjizi Adisa Bašić jeste Adisa Bašić, svjedokinja, istraživačica, posrednica priče o jednom prerano umrlom čovjeku. Porodica kojoj pripada i njen muž, brat poginulog mladića, bira tugovanje u tišini, ali nju zanima da joj konačno ispričaju ko je Almir, kakav je bio i šta mu se dogodilo. Ona pokazuje veliku istraživačku upornost, doživljava radosti i razočarenja u procesu sklapanja priče o njemu. Šta Vas je toliko tjeralo da ispričate ovu priču i zašto baš kroz književnost a ne publicistiku?
Kad osjetimo snažan poriv da o nečemu šutimo, to je uglavnom upravo ono o čemu bi trebalo govoriti. Duboka tuga, osjećaj gubitka, strah, nelagoda, sram, sve to je plodonosno za književnost. To su mjesta duboke istine i autentičnog ljudskog iskustva.
Porodica mog muža se godinama dostojanstveno i tiho nosila sa gubitkom Almira. Oni su na neki svoj način vrlo predano čuvali uspomenu na njega, ali su o njemu vrlo rijetko govorili. Knjiga im je dala povod da ispričaju ono čega se sjećaju i da iskažu tugu izazvanu tim događajem koji im je promijenio živote. Knjiga o Almiru je s jedne strane skup intimnih sjećanja na jednu osobu ali je također i roman o svim porodicama koje su u ratu izgubile nekog svog i ostale same da se nose s tim razarajućim iskustvom.
Javno komemoriranje obično vrvi od ideologije, mrtvi nerijetko bivaju upotrebljeni u dnevnopolitičke svrhe. Književno i ljudski mene mnogo više zanimaju lična i porodična komemoriranja. Njemačka grafičarka i skulptorica Käthe Kollwitz ima taj duboko potresni božićni crtež na kojem otac i majka poginulog vojnika sami sjede pored bora.[1] To je za mene jedina prava priča o ratu – kako se on odražava na živote onih kojima je stradao neko blizak i važan.
Petnaest godina sam razmišljala o tome da napišem ovu knjigu, ali nisam nalazila pravi ugao i glas. Kad sam prije nešto više od godinu dana, podstaknuta jednim razgovorom sa kasnijim urednikom romana, Semezdinom Mehmedinovićem, odlučila da to bude roman a ne publicistika, stvari su legle na svoje mjesto i knjiga je postala moguća.
Književnost može koristiti istraživanje, intervju, dokument, a i dalje imati tu magiju pripovijedanja i zadovoljiti našu temeljnu potrebu da slušamo zanimljive priče. Publicistika je, naprotiv, sputana faktografijom i promišljanja o tome kako se neko osjećao, o čemu je mislio, ili neki lirski pasaži tu baš nemaju mjesta. Zato je za mene dokumentarni roman bio prava forma.
Odgovornost je pred porodicom pisati ovakav roman. Knjiga o Almiru zasnovana je na nekolicini dokumenata i ličnim pripovijestima ljudi koji su ga poznavali. Vi iz sagovornika izvlačite to sjećanje, koje je nakon više od trideset godina uglavnom skromno i fragmentarno, a na kraju Almir, cjelovit, oživljava u mentalnoj slici čitaoca. Zašto vam je bio važan ovaj dokumentaristički pristup?
Ovo je roman o stvarnom čovjeku koji je postojao i koji je bio važan ljudima koji su meni važni. Željela sam da pročitam i proučim sve raspoložive dokumente, pomno pregledam fotografije i lične predmete, da saslušam sve sudionike događaja. Vjerujem da stvarni ljudi zahtijevaju od autora i autorica još viši nivo skrupuloznosti i odgovornosti nego fikcionalni likovi. Odluka da stavimo fotografije u roman dio je uvjerenja da tom podcrtanom dokumentarnošću doprinosimo njegovoj slojevitosti, autentičnosti i ljepoti. Čitaoci će, dakako, o tome imati svoj sud...
U romanu spominjete kako je u svjedočenjima osuđenika za ratne zločine pred Haškim tribunalom on spomenut, gotovo, kao heroj. Sa druge strane, svjedoči ova knjiga, on se bez ispaljenog metka borio za antifašističku Jugoslaviju. Šta to govori o našem društvu i o dominantnim herojskim narativima?
Kad sam počela istraživati i pisati knjigu, ja nisam pouzdano znala kakav je on bio čovjek, kakva mu je bila priroda ili uloga u ratu. Priče su mogle krenuti i u drugom smjeru. Porodica obično idealizira one kojih više nema, on je mogao biti i sasvim drugačija osoba. Da sam otkrila nešto takvo, onda bi i knjiga bila sasvim drugačija ili je jednostavno ne bi ni bilo.
Za mene je velika tema bilo upravo to kako se javne interpretacije nečijeg života i smrti mogu razlikovati i često razlikuju od privatnih sjećanja porodice i prijatelja. Ratni zločinci koji su bili u stanju narediti ubijanja stotina i hiljada ljudi, naravno neće prezati od toga da zloupotrijebe smrt jednog mladog čovjeka u svoje propagandne svrhe. Oni takve stvari neprekidno čine, njima ničiji život nije svet. Pored sudstva i historiografije, književnost je ta koja ih na duge staze u takvim zloupotrebama može osujetiti i poraziti.
Ovo je priča i o današnjoj Bijeljini u kojoj postoje trg i statua Draže Mihajlovića, a nedaleko odatle je i spomenik srpskim borcima palim u otadžbinskom ratu koji je napravio autor grandioznog partizanskog spomenika na Sutjesci. Tu Bijeljinu su devedesetih mnogi njeni stanovnici bili prisiljeni napustiti. Neki su ostali tako što su promijenili ime, što ih je otuđilo od nekadašnjih prijatelja i života. Je li napuštanje takvog svijeta jedina opcija?
Nije. Mnogi ljudi nastavljaju da žive u neobičnim okolnostima. Nikad niotkuda ne odu svi. Stvarni život i ljudske sudbine svojom raznolikošću nadrastaju ideološke, etničke, nacionalne i svake druge podjele i predrasude koje o nekom gradu imamo. Nikad nijedan grad nije uniforman.
Ali ostaje činjenica da je nesrpsko stanovništvo atmosferom progona i straha prinuđeno da napusti grad. To na gradu ostavlja posljedice. Ljudi koji u njemu svakodnevno žive možda o tim posljedicama ne razmišljaju svakodnevno ali ih sigurno osjećaju. Neki gradovi su nastavili da žive nakon što je veliki broj njihovih građana bio ili silom natjeran da ode ili ubijen. Takvi gradovi žive neku novu, pomalo distorziranu stvarnost. O njoj je važno misliti, govoriti i pisati književnost.
U romanu su dvije majke – jedna je Almirova, druga ste Vi (odnosno Vaša junakinja koja se zove kao Vi). Jedna je izgubila sina u ratu, druga ima jednogodišnjaka i više puta ponavlja da mu nikad neće dati ni na paintball. Jedna izvlači skromna sjećanja na svoga, druga ih upravo stvara. Majčinstvo je također jedna od važnih tema ovog romana...
Duboko vjerujem da dobri pisci mogu razumjeti najrazličitija ljudska iskustva pa i ona koja nisu neposredno doživjeli, ali meni je za pisanje ovakve knjige pomoglo to što sam u međuvremenu postala majka. Brinući o malom sinu počela sam bolje razumijevati kolika je ogromna količina i fizičkog i emotivnog rada potrebna da bi se odgojilo dijete. Gubitak toga ništa ne može nadoknaditi. Očekivati od bilo koga da svoje dijete izloži pogibelji u ime nekog višeg cilja je, iz moje perspektive, suludo.
Mobilisanje tuđe djece za svoje ciljeve i interese je zločin.
Koliko god se zamotavao u privlačne oblande patriotizma, rat za rezultat ima mrtve mladiće, ucviljene majke i djevojke.
Likovi su Vam ispričali ono o čemu šute tri decenije, a čini se da im je time obilježen život. Prvenstveno se svi sjećaju Almirove smrti, ali postepeno se iz njihovih priča razaznaje njegov život. Kolike su mogućnosti suočavanja sa traumom kroz jezik i sjećanje?
Pisanje ove knjige je za mene bilo nevjerovatno iskustvo jer sam svjedočila tome koliko je ljekovito progovoriti o onome što boli. Nije mi, naravno, bilo jednostavno čuti sve te priče zaredom, ali pisanje knjige je dalo neki krajnji smisao bolu koji su ti ljudi sve te godine nosili u sebi. Knjiga je bila prilika da se ispriča, prisjeti i konačno oslobodi onoga što je tištalo toliko dugo. Kao što je pisanje imalo terapeutski momenat, nadam se da će sličan efekat imati i čitanje jer će biti povod da se prisjetimo onih gubitaka o kojima i sami ćutimo.
Uz većinu priča je također, prije ili poslije, izranjao i smijeh. Ljudi su se sjećali anegdota, lijepih sitnih detalja koje je svako od njih jedini znao ili zapazio. Sve to stvorilo je jedan mozaik, hologram, sliku nečijeg života. Kratkog i tragično prekinutog, ali lijepog života.
Jedna od pjesama koju studenti čitaju na Vašoj nastavi je „Pogreb“ Wisławe Szymborske, u kojoj ljudi na sahrani govore o najbanalnijim temama i time kao da upravo potvrđuju život sam. Tako je i ovaj odlazak u Bijeljinu o kojem roman govori, iako povodom godišnjice smrti, bio pun života. Kako u praksi komuniciraju eros i smrt?
Život i smrt idu ruku pod ruku, dvije su strane istog novčića, jedno drugom daju smisao. To mi je književno uvijek zanimljiva tema. Uz svu tugu i ucviljenost, sama činjenica da smo preživjeli prije ili kasnije će nas dovesti u priliku da se nasmijemo. Oni pokojnici koji su nas voljeli i koji su voljeli život, tome bi se sigurno obradovali.
Ova knjiga govori o odlasku na obilježavanje godišnjice smrti, koje se pretvori u jednu malu proslavu života. Sudar jednog i drugog upravo je ono što me nadahnulo na pisanje. U neobičnim okolnostima i neobičnom gradu (koji bez sumnje nosi mnogo traumatskog u novijoj prošlosti) rodile su se ljepota, ljubav i solidarnost. Jedan moj prijatelj ima običaj reći da sam ja sveštenica života – možda je u mojoj prirodi da posvuda vidim i osjetim njegovo pulsiranje. Drago mi je ako je to prisutno i u mojim knjigama.
Žalujemo za civilima, a vojnicima je smrt u opisu posla, kažete na jednom mjestu u knjizi. Almir je bio dobar dječak, to je veza između svih dojmova o njemu. Učio je da vozi tenk, ali time je ubijao dosadu i monotoniju vojnog života. To govori o tome koliko on taj rat ne shvata ozbiljno dok ga ne vidi iz prve ruke. Njegova smrt je u Bijeljini bila prvi vjesnik da rat zaista dolazi i da se u njemu gine. Roman ima naglašeno antiratni ton...
Nije moglo biti drugačije. Kao tinejdžerka sam preživjela opsadu Sarajeva, i dok me bude, ja nikad ni o jednom ratu neću moći reći ništa dobro. Tuđa patnja nas se mora ticati, ako želimo zavrijediti to gordo ime čovjek.
Ali ja knjigu nisam pisala ni sa kakvim predumišljajem da bude ovakva ili onakva, da govori o ovome ili onome. Pripovijedala sam, istraživala, priča se otkrivala preda mnom i ja sam je bilježila. Ako drugi budu željeli da je čitaju onda će ona, pored tog osjećaja zadovoljstva koji mi je donijela, dobiti i svoj konačni književni smisao.
Fotografija autorice (c) Imrana Kapetanović
[1] Misli se na crtež “Eltern am Weihnachtsbaum” (njem. Roditelji kraj božićnog bora) Käthe Kollwitz (prim. ur.)
