Preporuka za čitanje: "Osmi dan u sedmici"

Čini se da je uvijek prekasno ili prerano, da znaš previše ili premalo

Marek Hłasko, Osmi dan u sedmici, s poljskog preveo Mladen Martić

PIŠE: Petra Amalia Bachmann

Osmi dan u sedmici poljskoga autora Mareka Hłaska iz 1956. godine u iznimnome prijevodu Mladena Martića oslikava sumornu stvarnost postratne Poljske. Prožeta pesimizmom, skepsom, pa čak i nihilizmom i cinizmom, ova pripovijetka snažno odražava skučenost, ograničenja i nepodnošljivu težinu životnih uvjeta toga doba. Nemilosrdno ispisanim prizorima svakodnevice, autor prikazuje društvo u kojemu vladaju teror, izdaja i beznađe.

U prvome je planu ljubavna priča između Agnieszke i Piotra, ali njihova priča i potraga za nekoliko nesmetanih trenutaka i ponešto samoće otkrivaju dublje probleme društva. Bez ikakvoga uljepšavanja prikazana je Agnieszkina obitelj koja živi u ,,kući u kojoj između križa i Staljinova portreta zapravo nema nikakve razlike, jer se ni prvog, ni drugog ne razumije dokraja”. Bolesna majka, otac koji se boji otkaza i starosti, brat Grzegorz i potom još Zawadzki, tipičan ,,sublokator” staljinističkoga doba – svi oni pokušavaju pronaći svoj kutak u tijesnome stanu, ležaj u kuhinji u kojoj neprestano kaplje slavina. Grzegorz svoj bijeg pronalazi u alkoholu, a Agnieszka u zagrljaju Piotra.

Još samo tri dana. U tri se dana ponekad može izgubiti, a ponekad i dobiti sve. Svi likovi čekaju nedjelju, a zapravo im treba i taj osmi dan u tjednu, puka nada u bolji svijet. Otac iščekuje odlazak na ribolov, Grzegorz se nada dolasku svoje zauzete ljubavnice, Zawadzki planira posjetiti djevojku koja ga vara, a Agnieszka samo želi biti s Piotrom u četiri zida. Makar i tri, kada bi takve sobe postojale. Piotr, bivši zatvorenik, obitava u ruševnoj zgradi s drugima i ne može joj ponuditi više no kišne ulice i prepune gostionice, ali ipak će pokušati pronaći ključ tuđega stana kako bi ostali sami. Uzalud. Agnieszka i on tumaraju gradom, pritom ih okružuju nasrtljivi pijanci i čemer koji se uvlači u kosti. Agnieszka mrzi tugu i crnu boju, sve čime je obojen njezin svijet.

Kada ne luta vlažnim ulicama s Piotrom, Agnieszka traži brata. Svake noći obilazi sumnjiva mjesta i s njime za šankom dočekuje zoru. Grzegorz razmišlja o sudbini Poljske, o onima kojima je nanesena nepravda, o partiji i slobodi. Razgovaraju o književnosti, ali i bezizlaznosti te ljubavi – dva pojma koja se u ovoj priči nadopunjuju, koji su neraskidivi, jer kako kaže Grzegorz: ,,Još nisam upoznao ljude koji su se sreli u pravom trenutku. Takav trenutak u životu ne postoji i ne može ni postojati. Čini se da je uvijek prekasno ili prerano, da znaš previše ili premalo. Uvijek se nešto nađe na putu.”

Aleksander Ford je 1958. godine režirao film prema ovoj pripovijetci, koja je, između ostaloga, zbog svoje visoke dijalogičnosti mogla poslužiti kao izvrsna podloga. No, u filmu su najgrublje i najupečatljivije scene izostavljene, a izdašni su dijalozi između Agniszke i Grzegorza svedeni na minimum. Ford je snimio film u kojemu mlada djevojka u odbojnome, prljavome svijetu želi samo jedno – pronaći mjesto gdje bi vodila ljubav, film u kojemu se gledaoca nastoji zavesti zapadnjačkim blještavilom i ubačenim koloriziranim scenama, a pritom pravi čar ove pripovijetke leži upravo u njezinome sivilu.

Poput samoga Mareka Hłaska, njegovi književni likovi su romantični buntovnici, simboli razočaranja i protesta protiv stvarnosti komunističkih pedesetih godina u Poljskoj, zbog čega je autor bio primoran otići u egzil. Hłasko je oštrim i preciznim stilom prikazao društvene slojeve u kojima vladaju očaj i cinizam. Njegovi junaci žive od svojih snova o promjeni i preokretu, no ti se snovi nikada ne ostvaruju, osmi dan u tjednu nikada ne dolazi.