Zemlja koja postoji samo u mojim mislima
PIŠE: Anja Opačić
Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan, te je nagrađen "Drugom nagradom".
U svojoj prvoj zbirci pjesama, koju je s engleskog za Buybook prevela Ulvija Tanović, Mosab Abu Toha, pjesnik reporterskog oka, prikazuje kaleidoskop motiva Palestine, zemlje u kojoj se rodio, odrastao, studirao i radio; zemlje u kojoj desetljećima bjesni neumorni rat; zemlje o kojoj požrtvovno piše i koju ne namjerava napustiti, a sve kako njegov narod i kultura ne bi pali u zaborav pred onima koji nepozvani ulaze u njihove domove i pretvaraju ih u ruševine.
Motive palestinske prirode i svakodnevice poput plaže u Jafi, crvenih ruža, mirisnih naranči i limuna, čaja koji vrije na peći, pjeva ptica, očevih golubova i sunca koje obasjava nebo nad Gazom pjesnik niže usporedno s ratnim motivima dronova, tenkova i bombi koji tu istu prirodu uništavaju i čine neizbježan dio palestinske svakodnevice. Abu Tohin stil grub je i dirljiv – čitatelj mora biti oprezan kako se ne bi porezao na stihove koji su većinom ogoljeni od upotrebe figura misli. Potresne pjesničke slike ulica, kuća i obitelji uništenih ratom zarezuju i najtvrdokorniju čitateljsku kožu. Najsnažnije pjesničke slike ostavlja za sam kraj pjesme kojima pogađa ravno u dušu čitatelja – ponekad jasno i direktno, primjerice „Četiri dana kasnije,/moj brat Hudayfah/umire.“, a ponekad neizravno, eufemizmima otkrivajući tragediju „Meleci dolaze po moju tek rođenu nećaku./Osvrćemo se i nalazimo tek/njenu flašicu“.
Pjesnikov je stil konzistentan cijelom zbirkom: stalni motivi prirode i rata protežu se kroz skoro sve pjesme, o potresnim temama piše s određenom srdžbom, tugom pa čak i ironijom, a posebice se voli poigravati vanjskim obilježjima pjesme poput grafičkog izgleda i interpunkcije. Primjerice, u pjesmi Moj grad nakon dešavanja od prije nekog vremena jednu strofu piše u formi kontrolnog testa pitajući čitatelja što radi dron koji te prati i nudeći odgovore pod a., b., c. i d., a u Prohujalo s barutom[1] lomljenjem jedne pjesničke slike na više stihova vizualno prikazuje nestajanje o kojemu piše: „Naših kuća više nema:/Prohujalo s/barutom,vjetar/smrti,posijan/podno tople crnice.“ Opkoračenja i prebacivanja možda je najspretnije sproveo u pjesmi Suze kojima predočuje suze koje mu „cure niz nijeme obraze“, slijevajući se jedna u drugu.
Zaborav je permanentan motiv koji se provlači kroz zbirku kao i strah od istog. U pjesmi Palestina od A do Z kaže kako je Palestina „zemlja koja postoji samo u mojim mislima“. On stavlja na sebe zadatak da zapiše svoju povijest i svoju sadašnjost kako bi one ostale na spomen sljedećim generacijama. On piše u sadašnjosti za budućnost; piše da se njegov glas i glas njegovih zemljaka čuju i ne padnu u zaborav. Pa tako u pjesmi Moj djed je bio terorista piše o karakteru i životu svog djeda, običnog čovjeka, koji je obrađivao zemlju, provodio dane sa svojom ženom i gostima kuhao čaj prije no što je morao napustiti svoju kuću u Jafi, a koji je u očima neprijatelja viđen kao netko tko uzurpira i uništava. Za pjesnika obične riječi nose težinu te to neobičnom i zanimljivom formom za pjesmu, a koja je tipična za dječje slikovnice o učenju abecede, obrađuje u svojoj pjesmi Palestina od A do Z , listajući riječi koje u pjesmi nose posve drugo značenje od onoga koje se nalazi u rječničkim natuknicama i koje u njemu bude posebne asocijacije.
U pjesmama se osjete ljutnja, srdžba, osjećaj nepravde te tuga za neproživljenim životima i neostvarenim snovima poginulih: kao na valovima, izmjenjuju se osjećaji nade i beznađa. Ipak, pjesnik u intervjuu s Ammielom Alcalayem kaže kako on piše kako bi doživio svijet oko sebe – pisanje mu nije oblik eskapizma, već promišljanje o stvarnosti u kojoj se nalazi pa tako pjesnik odbija napustiti svoju zemlju, ma koliko život u Palestini bio strašan i opasan. Primjerice, u pjesmi Volimo to što imamo lirski subjekt govori kako je upravo to ključno za opstanak. Apsurd je, također, sveprisutan osjećaj u njegovim pjesmama, posebice kada piše o životu koji žive – u pjesmi Plata od krhotina ironično se pita: „Zašto ratni avion ne izbaci još krhotina/nakon bombardovanja/kako bi pilotu povisio platu?“, a u pjesmi Teška vježba piše o buđenju kao povratku iz mrtvih i osmijehu kao nešto što više ne dolazi prirodno i bez truda.
Mosab Abu Toha ima fantastično oko za detalje i pjesničke slike gradi s preciznošću i pedantnošću kakve kamere – on je i umjetnik i reporter. Piše slobodnim stihom što evocira njegovu ljubav prema američkom romantizmu, a neopterećenost rimovanja stihova ostavlja mu prostor za grafičko poigravanje pjesmom što omogućuje da njegov pjesnički jezik, koji je deklarativan, direktan i napose samouvjeren, ujedno bude i vividan. Njegov talent leži u senzibilitetu kojim stvarne događaje pretače u pjesme – on ne priča, već opjevava svoj život i živote svojih sunarodnjaka precizno odvagujući motive i pjesničke slike koje ostavljaju čitatelja bez riječi; on je poput fotoreportera koji pažljivo čeka kada će pritisnuti okidač i uhvatiti ključan trenutak.
[1] U intervjuu s Ammielom Alcalayem, američkim autorom i akademikom, Mosab Abu Toha kaže kako veliku ljubav gaji prema engleskom jeziku i književnosti, a poigravanjem s naslovom kultnog američkog ljubavnog romana adaptiranog u još kultniji film Prohujalo s vihorom pjesnik evocira romantičarski eskapizam i kontrastira ga sa surovom stvarnošću rata.
