"Ljubi bližnjega svoga": hronika o propasti evropskih vrijednosti
PIŠE: Sumejja Muratagić-Tadić
Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan, te je osvojio "Prvu nagradu".
U svojoj knjizi Ljubi bližnjega svoga, objavljenoj 1996. godine a novim, bosanskim prevodom Senade Kreso 2024. godine u izdanju Buybooka, američki novinar Peter Maass donosi priču o ratu u Bosni i Hercegovini iz vlastite vizure čovjeka koji je ratu svjedočio iz prve ruke, ali i novinara koji izuzetno dobro poznaje međunarodne odnose i prilike. Na ovaj način, čak i skoro 30 godina poslije prvog objavljivanja, knjiga predstavlja rekontekstualizaciju vrlo poznatih ratnih užasa u širi, zapadni okvir. Maass precizno i smjelo ističe sve načine na koje su međunarodne snage mogle i morale intervenisati u sve goru situaciju u Bosni, načine na koje su podbacile, ali i pomagale agresoru. U tom smislu, knjiga je vrijedno svjedočanstvo o propasti svih vrijednosti čovjekoljublja i bratstva na koje je Zapad ikad pretendovao.
Međutim, to nije ono što ovu knjigu čini zahtjevnim štivom. Maass ne ublažava priče o brutalnim mučenjima, silovanjima i ubistvima koje su obilježile kraj dvadesetog stoljeća u Bosni. Naprotiv, on ih prenosi novinarski detaljno i precizno, a uz to ne polemizira o vlastitim emocijama, premda su one na momente vrlo očigledne u načinu na koje tekst prekida, u riječima koje ne napiše. Njegov je stil izvještavački i suzdržan, čak i kad propituje (nedostatak) misli koji je Bosnu ostavio na cjedilu, pa i kad poredi sistemske zločine u Bosni sa sličnima u zemljama zapadne Evrope. Manjak bilo kakve emocije koja bi za sobom povlačila i moralni sud čini da su situacije koje prepričava tako užasavajuće, potpuno ogoljene i faktografski izložene, i nije im dopušteno da se sakrivaju iza krinke pravičnosti ili utjehe o pravdi koja slijedi. Autor nas vodi kroz najjezivija stratišta prve polovine rata: Višegrad, Prijedor, Banja Luku, opkoljeno Sarajevo… Srebrenica izostaje, jer autor nije izvještavao o Bosni za vrijeme tog genocida; ipak, jasno je da mu namjera nije ni bila da napravi sveobuhvatan prikaz rata, nego da se bavi vlastitim svjedočanstvom. U tome briljira.
Maass, ustvari, radi sve da izbjegne ono što sam naziva pornografijom rata, koja izaziva mentalnu zagađenost: pretjerana količina slika ljudi koji u krilima drže vlastite udove, izmoždenih logoraša, ubijene djece, stvaraju određenu vrstu zasićenja u glavama onih koji to posmatraju izvana. Taj je dojam pojačan osjećajem nemoći kod gledaoca: bez ikakve ideje šta bi mogli uraditi da zaustave ili spriječe neizrecive užase, ljudi se opiru čak i suosjećanju. Međutim, autor i nastoji da pokaže sve načine na koje je međunarodna zajednica apsolutno mogla djelovati, ali nije, ili je djelovala u korist agresora. Sve je to bilo dalje potpomognuto slikom Balkana u zapadnim medijima kao zaostale plemenske zajednice civilizacijski nerazvijenih naroda koji se međusobno vijekovima bore; autor, ustvari, osvještava i prokazuje imperijalističku i kolonijalističku misao koja Evropi i Sjevernoj Americi nije dala da djeluje u korist muslimana, jer su za njih po prirodi inferiorni. Svjetske sile su, dakle, već po navici stale na stranu kršćana u balkanskom sukobu — unatoč tome što su novinari poput Maassa kroz izvještaje, intervjue i vlastita svjedočenja u više navrata pokazivali kako su ti samoproglašeni kršćani ustvari lažljivi manipulatori i počinioci najstrašnijih zločina poslije holokausta.
Autor na početku definiše nacionalnu terminologiju kojom se koristi: kad govori o agresoru, uglavnom ih kolektivno naziva Srbima. Trideset godina poslije rata, važna je napomena da se ovdje ne radi o generalizaciji koja bi na cijeli kolektiv prenijela krivicu zbog zločinā, nego na nacionalnu odrednicu koju su za sebe koristili pripadnici snaga koje su napale Bosnu nakon proglašenja nezavisnosti. S druge strane, sve Muslimane, Hrvate i Srbe koji se od početka odupiru ratu naziva Bosancima, i u tom nazivu prepoznaje njihovu zajedničku ljubav za domovinu.
Izobilje zastrašujućih prikaza Maass suprotstavlja osvrtima na razne vrste humanitaraca: na doktore, novinare, fotografe, sasvim obične ljude koji su pod prijetnjom za vlastiti život pomagali sugrađanima i supatnicima. Kao novinar, u jedinstvenoj je prilici da svjedoči o ovim ljudima i osigura da nikad ne budu zaboravljeni, i on tu priliku objeručke prihvata. Njegova upornost da usred crnila rata pronađe i prepozna izvore svjetlosti i nade pokazuje da njegov fokus nikad nije ni bio na pornografizaciji rata; ta iskrenost je nit koja posebno ističe njegovu knjigu u odnosu na slične pokušaje drugih zapadnih svjedoka.
U moru, dakle, svjedočenja o ratu u Bosni i Hercegovini, a posebno o opsadi Sarajeva, Maassa krasi nesvakidašnja sposobnost razumijevanja situacije unutar zemlje i regije, te odnosa među onim političkim fakcijama van Balkana koji su igrali ključne uloge u ratu. Na ovaj način, optuživački prst uperen u UN i SAD dolazi od jednog Zapadnjaka, kojem smo ionako skloniji vjerovati (kako i sam u više navrata u knjizi ističe) nego takozvanim Bosancima. Posljednja epizoda u knjizi je s jednog od mirovnih sastanaka u Ženevi, gdje se okuplja većina velikih međunarodnih igrača koji su figurirali u ratu: u mirnom okruženju, švicarskom luksuzu i uz diplomatske floskule, Maass vještinom romanopisca prokazuje besmisao “mirnog djelovanja” na koje su ti diplomati pozivali. Ova epizoda je oda literarnosti koja je prožeta kroz ovu fakcijsku knjigu. Sve pripovjedačke niti su zatvorene, a ostatak je, kako bi anglofona izreka rekla, historija. Knjigu zatvara još i danas kontroverznom mišlju da je Daytonski mirovni sporazum ustvari pobjeda agresora. Poslije ove njegove hronike, iznenađujuće je lako složiti se s njim.
