„Kćerke dima i vatre“, Ava Homa
PIŠE: Nahla Muradbašić
Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.
Ava Homa je priznata iransko-kanadska autorica kurdskog porijekla, aktivistkinja i novinarka. Rođena je u Iranu, gdje odrasta pod represivnim režimom, što će duboko uticati na njeno književno stvaralaštvo. U prilog njenoj požrtvovanosti tokom borbe za ljudska prava govori činjenica, da se za tu problematiku zalagala i pred Ujedninjenim nacijama.
Problemi u državi, ratovi i politička dešavanja su teme, koji mnogi radi težine tematike izbjegavaju čitati. Ava Homa, spisateljica knjige „Kćerke dima i vatre“ (s engleskog jezika prevela Stanislava Bosiljčić), izvanredno bira način na koji će pisati o velikim problemima Kurda u Iranu, no to nije sve, postoji više linija problematika, koje ona uvodi. Mi kroz djelo pratimo priču Leile, glavne junakinje ovog romana i to tako što na samom početku progovara mala, petogodišnja Leila. Ona se u ranoj dobi susreće sa ratnim dešavanjima. Bitno je naglasiti kako nije riječ o konkretnom ratnom dešavanju, već Homa stavlja akcenat na širi kontekst sukoba, koji Kudi trpe u Iranu. Homa nam omogućava, da uvidimo perspektivu ratnih dešavanja, kroz oči jedne djevojčice čije odrastanje prate takve okolnosti. Način na koji petogodišnja Leila vidi rat, jeste jednak pričanju o nečemu što je bespotrebno, suludo pa čak u krajnosti i nerazumljivo. Djeca i njihovo odrastanje koje pratimo kroz knjigu, su jedan od dinamičkih elemenata romana pomoću kojih nas spisateljica drži emotivno vezanim za širi kontekst. Druga značajna problematika s kojom se roman suočava, biva odnos roditelja i djece, u ovom slučaju se slobodno može reći zapostavljene djece. Imamo prikaz žene kojoj nedostaje ljubav u braku. Sama spoznaja, da je toliko vremena muž ljubi jer ima oči nalik njegove stradale ljubavi, emotivno urušava Leilinu mamu do te mjere, da za sve nedostatke u kući krivi njihovu kćerku, pa joj čak prebacuje i to što je prvo izgovorila riječ „baba“. Slika oca je predstavljena kao slika čovjeka, čije su misli u totalnom haosu. U jednom trenutku nam Homa otkriva njegove propale snove, nade, no sve se dodatno zapetljava, kada pred vlastitom djecom ističe da nije htio djecu. Osjećaj krivnje koji se javlja kod Chie promijenit će njegov život u potpunosti, odvevši ga u politiku, a zatim u doslovni nestanak. Leila je od malena iz tih razloga, „osuđena“ na brigu o bratu: „Uhvatila sam Chiju za ruku i pomislila da ga odvedem gore na tavan, gdje bismo bili, donekle sklonjeni od svađe za koju sam slutila da se sprema.“ Činjenica da ona pazi svog malog brata tjera vas, ali zaista tjera, da knjigu držite sve vrijeme u rukama, jer želite pod svaku cijenu saznati, kakvu im životnu stazu ispisuje sudbina. Kada ste na vrlo mudar način Home, uvučeni u priču likova, nesvjesno i spontano saznajete detalje o načinu života i problemima Kurda u Iranu. Položaj kurdkse žene u Iranu je problematika na koju se spisateljica također osvrće. Smjenjivanje vlasti u Iranu, ograničavalo je i oslobađalo ženu u zavisnosti od onoga ko je na vlasti. Na jednom mjestu u romanu pratimo prisilno nametanje hidžaba, kao obavezu jedne žene, što biva krajnje potresna scena. Još jedan u nizu problema, kurdksih djevojaka, biva i poteškoća u pohađanju univerziteta. Ovdje je zapravo riječ o diskriminaciji na nacionalnoj osnovi, te kolektivna svijest o tome šta žena zapravo jeste i šta treba biti. Kada Leila saznaje da nije primljena na univerzitet, doživljava emotivni krah, snovi jedne djevojke bivaju uništeni, a riječi koje izgovaraju njeni roditeljelji natjerat će vas da se zapitate, do koje granice ide ljudska ograničenost u shvatanju uloge žene u društvu. Ava Homa koristeći se dijalozima, unutarnjim monolozima, detaljnim opisima, koji su prisutni s ciljem, da nam omoguće suosjećanje, uspijeva učiniti tematiku ovog djela interesantnom i čitateljima koji je inače ne preferiraju.
Čitajući ovaj roman shvatila sam, koliko je bitno pisati ali i čitati o problematici ljudskih prava i to prije svega mislim na osnovna prava, kao što su pravo na život, slobodu i obrazovanje. Kao djevojka koja nosi hidžab, ne može, a da me ne pogodi činjenica, kako u Iranu žene bivaju prisiljene na stavljanje hidžaba, čime im se oduzima pravo na slobodu izbora. Uprkos svemu navedenom, spisateljica ostavlja veliki utisak na mene pričom o porodici, jer porodica je nešto što ne biramo, ali na međusobne odnose itekako imamo ogroman uticaj.
Ukoliko vas Homa ne privuče pričom o Iranu, barem ne na prvu, privući će vas jednom malom djevojčicom, koja otkriva, baš poput detektiva sve misterije ovog svijeta, iako to zapravo ne želi. Da bi otkrili šta je sve sudbina spremila za Leilu, njenog brata, druge porodice i uputili se u dešavanja vezana za Iran, moja preporuka je upravo ovaj roman. On će vam pokazati, kako ste u mogućnosti suosjećati se sa ljudima, čiji vam običaji možda i nisu toliko bliski, te koliko je humanizam potreban i izuzetno bitan faktor u tadašnjem, a pogotovo sadašnjem svijetu.
