Tu mapa sjećanja, tamo rad traume

PIŠE: Marija Skočibušić

Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan, te je osvojio "Specijalnu nagradu".

Brzo pogledaj OVDJE SADA OVDJE SADA

znakoviti splet svjetlosti i sjena na podu. Svjetlost mijenja svijet, dok je ona sama uvijek ista, topla kao Božje ruho

I tako se protežem pred pozamašnim sveskom odsutno pjevušeći „Bejturan se uz ružu savija / Vilu ljubi Đerzelez Alija / Vilu ljubi svu noć na konaku / po mjesecu i mutnu oblaku.“ U iščekivanju bujice teksta, ukopana u pregledni okoliš bijele margine, dajem izravan uvid u prijepis stvarnosti: OVDJE i SADA. Pisati je opet i opet i opet – previjati i grčiti i zbrajati se pred isturenom odgovornosti. Upirem prstom: tu mapa sjećanja, tamo rad traume. ZADATAK: pronaći prigodno očište + probrati riječi + pitati se gdje povući crtu u mravinjaku upitnika: kako sačuvati sjećanje / kako uhvatiti historijsku stvarnost za rep / što je dokument / što su velike pripovijesti / što su velike istine / gdje je u svemu tome ljubav?

Kartografija bjegova

SVEVIŠNJI vječito stvara svjetove i uništava ih, stvara i uništava, i taman kad pomisli odustati, napravi ovaj.

Treći roman Bejturan i ruža, bosansko-američkog kolumniste, scenariste i pisca Aleksandra Hemona (Sarajevo, 1964) upušta se u izazovnu igru kolažiranja povijesne materije i svjesno aktivira njezine slijepe ulice. Hemon ostaje odan (ili progonjen?) krovnim temama raseljavanja i migracije, kao i u dosad objavljenim zbirkama priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke i Knjiga mojih života, romanima Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus i Kako su nastali Ratovi zombija, te memoarskoj prozi Nije ovo tvoje i Moji roditelji.

Struktura cjeline okvirno je peterodijelna, od čega su četiri poglavlja dodatno rascjepkana prema mjestu i godini zbivanja, a peto je ustvari epilog. Radnja romana ambiciozno se proteže na razdoblje od trideset pet godina (1914–1949), gazi područjima dvaju raspadajućih carstava, svjedoči o vremenu Prvog i Drugog svjetskog rata, Ruske i Kineske revolucije. Narativni tok sačinjen je od komadića povijesti iz života likova, pri čemu se oni naglo lome pa radnja stalno skakuće naprijed-natrag. Kartografija ratnih bjegova i preživljavanja uključuje priče koje su se dogodile, ili su to možda samo mogle – one zadrtog romantika Pinta, njegovog suborca i ljubavnika Osmana i usvojene kćeri Rahele. Hemon ispisuje rute koje bismo često najradije preskočili, zaobišli ili pred njima jednostavno zatvorili oči. Poanta je ovog spisateljskog i čitateljskog zalogaja, međutim, upravo suprotna – što je više moguće, približiti se, duboko udahnuti i držati oči širom otvorenima.

Svevišnji je vječno stvarao svjetove i uništavao ih, stvarao i uništavao, dok najzad nije stvorio ovaj, a sad se namjerio da uništi i ovaj.

Sodoma i gomora

Pripovjedna mikrostruktura romana mogla bi se podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu, koji se odnosi na prva četiri poglavlja, pripovijeda se kroz lik. Tek se mjestimično razotkriva pripovjedačeva prisutnost i sveznajuća pozicija u prvom licu. Na svijet gledamo očima sanjara, osjetljivog i poetičnog Pinta, sefardskog Židova, uživatelja opijuma i novopečenog ljekarnika, koji se nedavno vratio sa studija u Beču. Početna točka iz koje se kreće predratno je, multietničko, poliglotsko Sarajevo, u koje „kao princ drito iz bajke“ dolazi Franz Ferdinand. Vrlo brzo postaje jasno da našeg junaka sudbina neće maziti. Naime, nakon što postane svjedokom atentata na austrijskog nadvojvodu – događaja „koji je raspolutio svijet na prije i poslije“ – život mu se počinje svoditi na godine i godine izbjeglištva, opetovane i uporne pokušaje izmicanja la gran eskuridad. Dominantna je Hemonova pripovjedna strategija utabati monotonost izbjeglištva, osuđenost na čekanje, brutalnost i besmislenost rata i u tematsko-motivske i u jezično-stilske staze teksta. Pripovjedač pritom uspostavlja distancu, hladno promatrajući bizarne i dehumanizirajuće prizore: „Pinto se spotaknuo o tijelo koje je ličilo na Hauptmann Zuckermanna, osim što je imalo krater u stomaku, i mišići su mu se posmrtno grčili, a crijeva migoljila u krvi.“ S obzirom na opsežnost, detaljnost i repetitivnost, vrlo se brzo dobiva osjećaj viška deskripcije pa je rezultat te strategije rjeđe začudnost i uslojavanje radnje, a češće gušenje naracije radi nepogodnog usporavanja ritma. 

Dvije godine kasnije, u zaraćenoj Galiciji, opčinjen njegovom sposobnosti pripovijedanja, Pintov se pogled zaustavlja na Osmanu Karišiku, muslimanu u kojeg se zaljubljuje u austrougarskoj vojsci. Razvoj njihove romanse lukava je prilika da se u usta teksta uspe pucketavi prah, oslobodi slatkogorki okus prkosa, straha i strasti, ljubavi i gubitka: „i dok su oko njih nedužni Bosanci hrkali i dahtali, oni su se upustili u sve dijelove tijela koje su mogli dokučiti nerazodjenuti.“ Ono što je posebno ugrijalo čitanje, postavke su karakteristične za ljubić, žanr koji književnost s velikim k obožava svrstavati na listu omraženih. Većinski se krećući u melodramatskom ključu, odnos dvojice središnjih likova obilježavaju burne krize, naglašena emocionalnost i pomalo karikirani dijalozi. Tekst se u svojim vrludanjima ne pokušava zaštiti od patosa, već uzbuđeno hrli ususret strastvenom gustišu. Iako je to hvalevrijedan i potentan potez, za moj je ukus ipak ostao suviše suzdržan. Homoerotičnim prijevojima teksta nedostaje nemilosrdnije znatiželje, senzualnosti u tretmanu materije i rasplamsavanju literarnih obrazaca. Pritom, zbog repetitivnosti i manjka literarne i sadržajne uzbudljivosti ili novine, ti prijevoji vrlo brzo započinju djelovati zamorno.

Traumatski lom

Osman nestaje u planinama Turkestana, a ožalošćeni Pinto postaje skrbnik tek rođene Rahele, Osmanove kćeri. Osmanova prisutnost, međutim, u nijednom trenutku ne blijedi, već se urezuje kao trajno žalovanje. Njegova se sjena nadvija nad priču i progoni je; postaje sredstvo manipulacije postavkama pripovijedanja. Neizbježnost, manjkavost i surovost sadašnjeg trenutka glavni su okidači za razigravanje linearnosti radnje; proboj pripovjednih glitcheva Pintovih misaonih procesa i kompulzivnih ponašanja. Naglim zaokretom u radnji i atmosferi na pozornicu stupaju erotika, sentiment i sanjarenje: seksualne fantazije, meandriranje između propitkivanja postojanja Boga (koji je ili posvuda ili nigdje), noćne more, magličaste halucinacije izazvane opijumom, kao i brojne reminiscencije na izgubljenu prošlost ili zamišljaji mogućih, maznijih rukavaca budućnosti. Sjećanje na Osmana pritom se manifestira kao mjesto traumatskog loma u tekstu, koje se pojavljuje u izmaglici, iskrivljeno, bez najave i odbija oblik zaokružene priče. Upravo je to materijal imanentnog kreativnog potencijala, koji, u ovome slučaju, ostaje nedovoljno iskorišten. Šteta je što si roman, koji je u tolikoj mjeri zaokupljen prelijevanjem rukavaca maštanja, sjećanja i žaljenja, ne dopušta više raspojasati jezik, staviti ga na kušnju – unerediti, premrežiti, uzburkati. Umjesto da se čitateljica upravo na tim mjestima iznenadi, dezorijentira ili uvuče u petlju teksta, događa se suprotno; spotakne se na stilske grbavosti i zakrinđa.

Miš-maš zavrzlama

ljudi bez zajedničkog jezika marširali su skupa, nekako odlučujući,  bez riječi, u kom smjeru da okrenu, kao da im je um zajednički, kao jato riba. Gospod reče: Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, ali ovi ljudi su našli načina kako da mu pomute plan.

Posebno je osvježavajuća Hemonova svijest o političkim i etičkim implikacijama pisanja. Ta titrava klackalica između sačuvanog odmaka od priče lika koja se prenosi, s jedne strane, i prožetosti pripovjedačevog i Pintovog glasa, s druge strane. Oni se gdjegdje toliko stope da je teško raspoznati koji ustvari progovara. Pripovjedač ostaje vjeran Pintovom i Rahelinom višejezičnom svijetu; korištenjem slobodnog neupravnog govora (u trećem i u prvom licu) pretapa se nekoliko različitih jezika, a da se uvijek ne ponudi njihov prijevod. Tako, kad jedno od njih preuzme riječ, na vidjelo izlazi miš-maš „španjola, bosanskog, njemačkog, i desetine drugih jezika kojim se njegov um zarazio između Sarajeva i Šangaja.“ Polifonija jezika ujedno se tretira kao mjesto zajedništva, bliskosti i otpora, ali i klasne ili statusne razlike: „govorili su jezik koji niko drugi na svijetu osim njih dvoje nije govorio, zato što niko drugi nije prošao ono što su oni prošli.“

Međutim, kada pripovjedač izađe iz kože lika, on podmuklo podmetne nogu već fino raskomoćenoj čitateljici. Tu dolazimo do fikcijsko-fakcijske zavrzlame s britanskim špijunima i memoaristima; likom Moser-Etheringom i povijesnom osobom F. M. Baileyjem (Misije u Taškent, 1946.). Pripovjedač se tijekom cijeloga romana referira na Moserove memoare, popunjava njihove manjkavosti i njima potkrjepljuje/dokazuje intimne obiteljske i ljubavne priče svojih likova: „Memoari Edgara Moser-Etheringa objavljeni su 1946. godine“, „U svojoj knjizi, Moser-Ethering insistira da je on osmislio ovaj manevar, ali ja sam u velikom iskušenju da prepoznam Osmanov pametni utjecaj u cijeloj toj komplikovanoj operaciji.“ Nije čudo da si knjiga koja je, između ostaloga, o procesima sjećanja, u kreiranju narativa potpomaže dokumentarnom građom. To je spretno izvedeno s navedenim memoarima, a nešto nedorečenije s geografskim kartama, koje su umetnute na početku svakog poglavlja, i dvjema fotografijama (Pinta?) jer su samo pasivan,  a ne pripovjedno mobiliziran potporanj.

Fino prokuhana obrana

Sve što sam ikad mogao učiniti s prošlošću, ili bilo kojim iskustvom koje nije direktno moje, jeste da je zamislim i onda se usudim pričati priče o njoj, ali samo ako prihvatim neizbježni neuspjeh tog projekta, jer historija je stvar iskustva, bivanja, a ne struktura, ne priča.

KONAČNO, EVO GA, UHVATILA SAM TE: metalepsa autora! A uz to još i: parafraze, razlomljena vremenitost, ulijevanje sadašnjosti. U epilogu, koji predstavlja drugi dio pripovjedne mikrostrukture romana, pripovijest i sav njezin svijet u potpunosti se raskrinkavaju. Pripovjedno ja iz sadašnje perspektive preuzima završnu riječ, javljajući se iz Jeruzalema 2001. godine, tjedan dana prije 11. rujna. Ispada da je priča koju smo pročitali došla do Hemonovog knjiškog alter-ega preko Rahele, žene koja mu je prišla nakon tribine na književnom festivalu. Iako sam predana (i odana!) fangirl autofikciji, i unatoč tome što sam pustila suzu na citat („Trebao mi je trenutak da nađem šta ću reći. Živim za priče o izmještenosti i zaboravu.“), mislim da završni obrat nije najzahvalnije izveden. Više mi se čini kao nepotrebno, pomalo docirajuće pojašnjavanje mehanizama teksta i unaprijed fino prokuhana obrana od mogućih recepcijskih napada: „moje lično iskustvo nije vrijedno i moje mišljenje o ovoj temi nije uopšte adekvatno jer nisam bio izložen ratnom nasilju. Bio sam u Chicagu kad je počela opsada Sarajeva, i jedino čemu sam imao pristup su tuđe priče i svjedočanstva, koje je moja ograničena mašta povremeno dodatno narativno razvijala.“ U tom se kontekstu, imajući na umu da je priča koju smo dotad čitali bila Rahelina, može reći da je odmakom pripovjedača od Pinta sačuvan pluralizam, a suosjećanje onog koji pripovijeda pripitomljeno, a da se ne ostavlja dojam kako zaposjeda ili prigrabljuje njezino svjedočanstvo.

I u samom naslovu izvornika The World and All That It Holds, koji je u ovom kontekstu možda i primjereniji od samozatajnijeg bosanskog prijevoda Irene Žlof, kao i u zaokupljenosti promišljanjem stvarnosti i sna, prolaznosti i vječnosti, tame i svjetla, kolektivnog i individualnog u romanu, očita je želja da se što više toga unese u jedno ukoričenje. Hemon ispisuje priče-čvorove koje zovu na okršaj. Time obrće hijerarhije važnosti – u fokus stavlja potisnute subjekte i manjinske narative koje je historiografija marginalizirala ili isključila – ali kao da ne uspijeva dopustiti da se njihova nit razveže. Na put staje konstantan poriv za uplitanjem mi („Mogu iz ličnog iskustva potvrditi da uvijek kasnimo na sastanak s historijom u kojoj živimo.“), što uvelike podriva i razvodnjuje moć klimavosti mikronarativa. Autor po putu zaboravlja na ono črčkavo u priči, toliko nježno i krhko da je ustuknuo: SADA će se raspasti. I onda će sve ovo biti gotovo.