Žuto lice i bijela vještica - horor usamljenosti savremenog pojedinca
R. F. Kuang, Žuto lice, s engleskog preveo Danko Ješić
PIŠE: Zerina Arnaut
Ovaj roman donosi svježinu iskrenosti koja, na momente, može djelovati brutalno ili banalno, ali nam zapravo „otvara oči“ kroz crni humor i satiru, tjera nas da pogledamo pravo u jedan od najvećih problema sa kojima se suočava savremena umjetnost.
Žuto lice je novi roman američke spisateljice i prevoditeljice Rebecce F. Kuang, čija je trilogija, Rat makova (2018), Zmajska republika (2019) i Gorući bog (2020), doživjela veliki uspjeh kod čitatelja i književne kritike širom svijeta, a isti uspjeh doživio je i njen višestruko nagrađivani spekulativni roman Babel (2022). Žuto lice (2023) je roman kojim Kuang, ovaj put bez elemenata fantastike, propituje ulogu književnosti u savremenom svijetu u kojem dominiraju lažan sjaj i uspjeh predstavljeni kroz prizmu društvenih mreža i interneta. Pritom autorica ne zaobilazi pitanja plagijarizma, rasizma i etike kulturne aproprijacije, feminizma, te probleme izdavačke industrije koja književnost svodi na brojke, a umjetnika na senzaciju ili skandal.
Ovaj roman donosi svježinu iskrenosti koja, na momente, može djelovati brutalno ili banalno, ali nam zapravo „otvara oči“ kroz crni humor i satiru, tjera nas da pogledamo pravo u jedan od najvećih problema sa kojima se suočava savremena umjetnost. Od samog početka razvoja radnje, izdvaja se jedno osjećanje, a to je da je ovo problem o kojem se treba govoriti mnogo češće i mnogo glasnije, te da je ovaj roman zapravo komentar na mentalno stanje savremenog društva. Čitatelji se suočavaju sa pitanjima: da li je književnost svedena na dijeljenje citata, fragmenata izvađenih iz konteksta, na društvenim mrežama; da li književni krugovi i društva pisaca postoje samo u virtuelnom svijetu gdje spisateljice i pisci, sa zavišću ili lažnim oduševljenjem dijele odlomke iz romana svojih kolegica i kolega; da li je umjetnost „bolja“ ukoliko umjetnik likuje nad svojim uspjesima; da li je suština književne nagrade svedena na objavu fotografije na Facebooku ili Instagramu; gdje je granica, tačka susreta i raskida između književnosti i, općenito, umjetnosti, u odnosu na društvene mreže. Žuto lice upire prstom i dijagnosticira svojevrsne poremećaje koji nastaju i razvijaju se na društvenim mrežama, a koji stvaraju začarani krug divljenja, mržnje i zavisti koji umjetnost lišavaju ljudskosti.
Radnja, ispričana u prvom licu, prati mladu spisateljicu Juniper Hayward koja, na samom početku romana, opisuje svoje prijateljstvo sa Athenom Liu, spisateljicom kineskog porijekla, književnom zvijezdom, senzacijom u usponu. Juniper primjećuje, a u njenom tonu dominiraju zavist i ljubomora, način na koji se pisci okupljaju na društvenim mrežama kao u čoporima, dok objavljuju selfije sa konferencija, dodjela nagrada i putovanja, dok je Athena književnica koja nije dio nijednog čopora, ona ne reklamira druge, iako redovno objavljuje sve vijesti o svojoj karijeri.
Juniper propituje prirodu svog odnosa sa Athenom, shvata da ona sama po sebi nije dovoljno bitna da bi se Athena družila sa njom, stoga traži skrivene motive, Athenin uspjeh dijeli sa svojim neuspjehom i postaje, u svojim očima, sve manja i manja, bezvrijedna, vrijedna prezira. Zar svi ne želimo prijatelja koji nikad neće osporiti našu superiornost, jer već zna da je to uzaludno? Zar svi ne želimo nekog koga možemo da maltretiramo?
Bizaran zaplet radnje dovodi nas do pitanja autorstva i plagijarizma, duboko ukorijenjenog rasizma i kulturne aproprijacije kojom privilegovani bijelci manipulišu historijskim naslijeđem i identitetom onih koje smatraju drugorazrednima i drugačijima, a time i „egzotičnima“, stranima, strašnima. Nakon Athenine smrti koja nas uvodi u zaplet radnje, u Juniper se odvija moralna dilema kojoj svjedočimo, a sa kojom se istovremeno poistovjećujemo i koju osuđujemo. Juniper pronalazi Athenin neobjavljen rukopis, roman koji govori o preseljenju jedne porodice iz Kine u Ameriku, o njihovom prilagođavanju, teškom radu, životu izvan okvira svoje kulture i naslijeđa. Juniper krade roman, oblikuje ga tako da odgovara njenom iskustvu i objavljuje književni hit. Međutim, krađa će je, nakon prvobitnog uspjeha, gurnuti dublje u sve dileme koje je imala i za vrijeme svog druženja sa Athenom. Ona postaje bijela vještica, bori se sa pronalaskom svog glasa, identiteta, pripadnosti, priznanjem i pohvalom, svjesna da je zapravo Athna spisateljica koja i dalje dobija priznanje, te da je njen kratkotrajni uspjeh samo produžetak Atininog književnog stvaralaštva.
Žuto lice nas poziva da stanemo, isključimo internet, i zapitamo se gdje je književnost danas, gdje je autentičnost, da postanemo svjesni tanke linije između divljenja i plagijarizma, razumijevanja i kulturne aproprijacije, da postavimo standarde kako etike, tako i estetike, da bi u moru društvenih mreža i izdavačke senzacionalističke industrije pronašli bisere, svjedoke istinske umjetnosti. Zbog toga i sama autorica u zahvalama na kraju romana navodi da je ovo horor priča koja zalazi u dubine usamljenosti savremenog pojedinca.
