Izvještaj s događaja: “In memoriam: Dževad Karahasan i Tvrtko Kulenović”

PIŠE: Sumejja Muratagić-Tadić

U toku posljednjeg dana književnog festivala Bookstan, u organizaciji izdavačke kuće Buybook, upriličen je panel posvećen nedavno preminulim književnicima, esejistima, romanopiscima i univerzitetskim profesorima, Dževadu Karahasanu i Tvrtku Kulenoviću. Panel su vodili dramaturg Almir Bašović i književni teoretičar Edin Pobrić, obojica trenutni univerzitetski profesori s dugim iskustvom suradnje s pokojnim velikanima bosanskohercegovačke književne scene.

Panel je otvorila Petra Amalia Bachmann pjesmom U noći bez zvijezda palestinskog autora Mosaba Abu Tohe, u prevodu Ulvije Tanović. Potom je Bašović govorio o sličnostima i razlikama ove dvojice autora: nazvao ih je “poetičkim antipodima”, ali je naglasio da u spone koje vežu Karahasana i Kulenovića spadaju njihova erudicija, pristup književnosti i kulturi, i strast prema pozorištu i drami, kao formi koja živi od dijaloga, a ne sukoba. Uz to, autori imaju jedinstvenu vezu s konceptualnim okvirom festivala Bookstan: obojica su skoro opsesivno tretirali odnos između Istoka i Zapada, Kulenović kroz boravak u Indiji i doktorat o azijskom pozorištu, a Karahasan kroz tematizaciju Istoka u svojim romanima na različite načine. Granica je, citirao je Bašović Karahasana, “fenomen u kojem se naš identitet dovršava a istovremeno otvara prema nečemu drugom.”

Drugi dio panela preuzeo je Edin Pobrić i u njemu je govorio o Tvrtku Kulenoviću. Počeo je rečenicom Umberta Eca, koju ovaj italijanski maestro preuzima od Isaaca Newtona i provlači kroz većinu svog pisanja: “Svi smo mi patuljci na ramenima divova.” Pobrić smatra da je upravo Kulenović div nevjerovatno snažnih pleća na kojima se odgajaju nove generacije bosanskih književnika i književnih teoretičara, a njegova poetika je istovremeno i atmosfera koju je njegovao na fakultetu i njegova najveća zaostavština — atmosfera toplote, podrške, ali i kreativnog i kritičkog rada.

Tvrtkov takozvani univerzum simpatije djeluje na nivou međusobne komunikacije svih njegovih tekstova, bez obzira na oblik i žanr: radeći na romanu Istorija bolesti, koji je ručno pisao, Pobrić kaže da je Kulenović nerijetko izrezivao i lijepio cijele odlomke iz svog udžbenika-zbirke eseja Rezime. U tom smislu, njegovi eseji često funkcionišu kao književni tekstovi i obrnuto; to čini obje forme izraza nesvakidašnjim uživanjem za čitaoce svih profila. Iako je Kulenović bio jedan od prvih postmodernista ovih prostora, on je svoj postmodernizam “toliko iscijedio da je skoro postao svoja suprotnost” spajajući nespojivo: ironiju i emociju u neponovljiv oblik knjiženog izraza. Svoje izlaganje je zatvorio anegdotom o Kulenovićevom smislu za humor. Tokom jednog televizijskog razgovora o mogućnostima napretka u civilizaciji i njenim pojedinačnim poljima, pitali su ga šta on danas smatra za najveći napredak, a on je odgovorio: “Pa, mislim da je telefon, i uz njega dobra sekretarica.”

U posljednjoj trećini izlaganja, Almir Bašović je predstavio lik i djelo svog prijatelja i suradnika, Dževada Karahasana. Umjesto Kulenovićeve ich forme, koja insistira na pojedinačnom iskustvu, Karahasan se odricao subjektivnosti i bio u vječitoj potrazi za objektivnošću. Time je isključio tzv. “prvoloptaški” humor; njegova komika proizilazi iz situacije i uvijek pomalo svjedoči o apsurdu kao mogućnosti pogleda na svijet. Za Bašovića, Karahasan je bio najduhovitiji čovjek kojeg je ikad upoznao, ali je pisao i o “najpatetičnijoj priči na svijetu: ukletim ljubavnicima”. Iako je to priča koja se inače nalazi u patetičnim i melodramatskim tekstovima, Karahasanovi romani nemaju ni patetike ni melodrame. Govorio je da bi počinjao pisati roman tek kada bi znao za svakog od svojih likova šta bi naručio u kafani.

Karahasan se bavio jezikom u vrijeme kad je lingvistički strukturalizam na ovim prostorima još bio nepoznanica; bavio se vrtom, kao stjecištem između kulture i prirode; u najširem smislu, bavio se čitanjem i čitaocima. Maštao je o tome da njegovi romani budu “pisma nepoznatim prijateljima”.

Obojica su, Bašović ističe, bili književnici koji su rado i s predanošću čitali djela recentnog književnog stvaralaštva. Smatra da bi mladi književnici današnjice trebali da uzvrate tu ljubaznost Kulenoviću i Karahasanu. Bašović zaključuje svoje izlaganje riječima: “Ovo je poziv da provjerite poštansku sandučad i svoje prijatne kućne biblioteke; ako ne nađete Karahasana i Kulenovića, da ih obavezno nabavite, jer su se možda obratili upravo vama.”

Fotografija (c) Milomir Kovačević Strašni