Jer sam “uime ovih ljudi“ one ljude razljuđivao

PIŠE: Branka Todorović 

Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.

Roman Darka Cvijetića. Previše mi to. Osam djevojčica treći je dio trilogije kom prethode Šindlerov lift i Što na podu spavaš. Ovaj roman donosi svevremensku priču o čovjeku koji peva posle rata. Ono što je novo jeste pristup samoj temi. Čovjek koji je i glavni junak i glavni narator ovog romana nije heroj, već osuđeni ratni zločinac.

Nakon presude međunarodnog suda i višegodišnjeg zatvora u Norveškoj, ratni zločinac Filip Latinović vraća se u rodnu Bosnu. Ostvarujući direktnu relaciju sa Krležinim Filipom Latinovićem, Cvijetić svog junaka stavlja u poziciju povratnika koji nosi teret nepripadanja i izgubljenosti. On je primoran da se suoči sa zlodjelima koja je u ratu učinio. Dijapazon ratnih zločina koje je počinio širok je: palio je sela i bogomolje, ubijao starce i silovao djevojčice. Osam djevojčica. Cvijetić bira egzemplarne zločine, naglašavajući monstruoznu stranu Latinovićeve ličnosti. Izgleda da, sve što je on u ratu činio, nema veze ni sa vojskom ni sa vojevanjem. On je, kako i sam kaže, u zatvoru odležao nečovještvo. Tako je ključna pripovjedačka perspektiva u ovom romanu perspektiva osuđenog ratnog zločinca koji je svojih zločina svjestan. Ipak, Filip Latinović je jedan od rijetkih junaka u romanu koji zločin osuđuje. Glavni paradoks na kojem je roman zasnovan jeste to da zločinac pokušava da ubijedi pripadnike svoga naroda da je upravo to – zločinac. S druge strane, narod ga ubjeđuje da je heroj i da mora biti ponosan na svoja herojstva.

Autor ne izbjegava savremenost, štaviše, insistira na njoj. Pozivajući se na konkretna dešavanja na području čitavog Balkana, od devedesetih godina dvadesetog vijeka do danas, Cvijetić suočava čitaoca sa zlom koje je naša svakodnevnica već više od trideset godina. To zlo nije samo ratno, već i poratno. Nacionalistička retorika, djeca monstrumi, javne kuhinje koje nemaju novca za obroke, prljave bolnice - to je naša svakodnevnica. Sve ovo dočekat će Filipa Latinovića kada se vrati kući. Postavlja se pitanje za šta i za koga je Filip Latinović činio zlodjela. Tako je problem ideologije, njene pogubnosti i nedosljednosti jedna od centralnih tema ovog romana. Kao što se Raskoljnikov u Cvijetićevoj priči, baš kada spozna Hrista, mora prilagoditi novoj, revolucionarnoj Rusiji i tog Hrista zaboraviti, tako se i Latinović, nakon što je učinio zločine u korist neke ideologije, mora pomiriti s tim da je to bilo uzaludno. Ideologija zbog koje je žrtvovao svoje i tuđe čovještvo, sada je ideologija siromašnih javnih kuhinja i prljavih bolnica.

Sudbina Filipa Latinovića posebna je i u smislu porodice i porodičnih relacija. On je Srbin, oženjen muslimankom koju je volio i štitio, a njenu rodbinu zlostavljao. Filip nema nikoga kada se vrati. Majka ga je simbolički sahranila, sestra ga se odrekla, žena se od tereta nepripadanja i sramote ubila, a sin s njim ne razgovara. Samo mu je ostao unuk Kost (13). Uvodeći lik unuka koji nosi ime Kost i koji ima trinaest godina, Cvijetić otvara još nezaraslu ranu i podsjeća nas na tragediju koja se desila u Beogradu, u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“. Unuk je fasciniran djedom i s njim provodi najviše vremena. Dječak je tako predstavljen kao posljedica, produžena ruka svoga djeda. On je i monstrum koji je u školu došao naoružan i počinio masakr. Uradio je tako ono što je od djeda naučio. Ovim naturalističkim momentom, Cvijetić nam u simboličkom smislu govori da smo mi prava djeca naših očeva i pravi unuci naših djedova - mi smo nastavljači zla i zločina.

Glavnom junaku teško je pristupiti sistematično, hronološki. On je podijeljen na dva dominantna pola: žrtva/zločinac, ili, još tačnije, heroj/antiheroj. Između ovih polova nalazi se mnoštvo identiteta koje Filip Latinović mora da ispuni. Zato je on haotičan junak. Ipak, Cvijetić u romanu gradira haos. Ma kako Latinović bio složena ličnost, njega je, paradoksalno, mnogo lakše shvatiti nego onaj svijet koji on predstavlja i u koji se vraća nakon kazne. Najveće bogatstvo ovog romana jesu upravo stilski postupci koje Cvijetić tendenciozno upotrebljava, kako bi dočarao sve nelogičnosti poratnog Balkana. Tako je, čini se, tanka granica između silovanja, klanja i spaljivanja, do zajedničke proslave rođendana Slobodana Miloševića u Hagu, na kojoj prisustvuju najistaknutiji ratni zločinci svih bosanskih/balkanskih naroda. Na taj način, autor haotičnog junaka vraća u još haotičniji, nelogični, ironični i paradoksalni svijet balkanske savremenosti.

Aludirajući na savremene događaje, Cvijetić brani sve žrtve: ratne i poratne, srpske, hrvatske i bošnjačke, naše i njihove. Filip  Latinović je samo predstavnik, nosilac patološkog zla čovječanstva koje je teško objasniti, ali koje od svakoga pravi žrtvu i za koje svako može da kaže: previše mi to. Zato, nakon čitanja ovog romana, čitalac biva zgrožen količinom zla na svega dvije stotine strana i količinom zla koje je vezano za samo jednog junaka. Ipak, pisac nam, pripisujući svoje ime jedinom junaku koji za zlo ima razumijevanja, garantuje da je svaki heroj ujedno i antiheroj, te da je svako zlo u isto vrijeme i žrtva. Zlo se širi i vertikalno i horizontalno, a nerijetko postaje tačka spajanja s onim plemenitim i dobrim.  Zato je ovo roman i o zločinu i o žrtvi, o alogičnom spoju za koji samo možemo reći: previše mi to.

Čitalac neće u romanu pronaći jasne odgovore, već će se susresti sa pitanjem: da li je tako? To pitanje postavlja se neprekidno: da li je Filip Latinović samo zločinac?  Da li Filip Latinović može biti i žrtva ideje da je heroj? Da li je Filip Latinović nosilac patološkog zla ili predstavnik ideologije? Da li ga možemo kriviti za sve? Čitalac će tako uvidjeti da je ljepota ovog romana u haosu i grotesknom spoju izopačenosti i pravednosti, što će mu biti blisko, jer savremeni čitalac živi taj haos i grotesku. Osim toga, intertekstualne relacije u romanu stvaraju utisak sveopšte prožetosti prošlosti i sadašnjosti, tradicije i savremenosti. Iz te prožetosti čitalac ne može da donese jedan konkretan zaključak, već sve postaje ambivalentno i moguće.