Prihvaćanje kaosa kao put do oslobođenja
PIŠE: Anja Domazet
Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.
U svjetskoj pa tako i u lokalnoj književnosti rat je nepresušna i, nažalost, i u ovom trenutku aktualna tema. Međutim, upravo zbog toga pred autore koji se s njom žele uhvatiti u koštac postavljen je izazov osmišljanja drukčijeg pristupa koji će čitateljima ponuditi nešto novo. Upravo to čini Faruk Šehić koji u svom najnovijem romanu Cimetna pisma, dijamantna stvorenja istražuje kompleksnost ljudske egzistencije kroz prizmu postapokaliptičnog svijeta. Ovaj roman, prepun simbolike u okvirima pravila novootkrivenog fikcionalnog svijeta izaziva čitatelja da uroni u svemir gdje se nada i ljubav bore za opstanak usred ruševina.
Radnja romana započinje personifikacijom Rata kao stare i umorne figure koja se raspada i umire. Čitateljima je otkriveno da se radi o Prvom ratu, aludirajući (nimalo suptilno) odmah na početku na činjenicu da su junaci knjige proživjeli i mnoge druge nakon toga. Ova uvodna metafora otvara vrata u svijet prepun sukoba, gdje su prošlost, sadašnjost i budućnost isprepleteni u vrtlogu naracije. Kroz roman se izmjenjuju pripovjedači, likovi i prostori koji svi istovremeno supostoje, žive i preživljavaju u ovom (post)apokaliptičnom svemiru, stvarajući osjećaj kaosa koji odražava stvarnost preživjelih u svijetu neprekidnog rata.
Sama radnja je fragmentarna, što čitatelju omogućava da doživi osjećaj nelinearnog vremena i prostora, ali i zahtijeva poseban angažman i koncentraciju. Kroz izmjenu perspektiva Šehić imitira svijet koji se stalno mijenja, gdje je sadašnjost prožeta prošlim sjećanjima i budućim strahovima do te mjere da ni sami likovi nerijetko ne znaju „što se od svega ovoga zaista dogodilo, a šta je bilo samo snoviđenje“ – time dajući dodatan sloj kaotičnom spletu priča koje se u romanu simultano odvijaju. Ovaj pristup stvara atmosferu nesigurnosti i stalne prijetnje, ali ostavlja prostor i za nadu, potencijalno skrivenu u onom nepoznatom.
U središtu romana su Cortez Cortez i Cinnamon Girl, čija ljubav simbolizira tračak nade u uništenom svijetu. Već njihova imena služe za ocrtavanje nekih od glavnih problema romana s kojima se bore svi likovi, a to su sjećanje i zaborav, koji su potom usko povezani s pitanjem identiteta. Naime, likovi s jedne strane često raspravljaju o (bes)korisnosti prisjećanja, ali si s druge strane nerijetko dopuštaju uranjanje u vlastite uspomene. Sjećanje postaje način očuvanja identiteta i povezanosti s prošlim životom, dok istovremeno predstavlja teret koji ih sprječava da potpuno prihvate novu stvarnost. Ova ambivalentnost prema sjećanju odražava kompleksnost ljudske psihe i potrebu za ravnotežom između prošlosti i budućnosti. Slična proturječnost vezana je i za pitanje imena. Likovi ih većinom nemaju, odnosno mijenjaju ih i izmišljaju nova, mireći se s činjenicom da je to jedno od pravila njihove nove stvarnosti. Ipak, stare navike odražavaju se u činjenici da nadijevaju imena drugim stvarima pa tako kuća u kojoj se nastane postaje Suton ili Tišina, a grad Orwell. Boje su također bitan element, često istaknute u opisu scena, dodajući vizualnu dimenziju naraciji.
Šehićev je jezik izrazito poetičan, bilo da opisuje jezive prizore uništenja i smrti ili pak idilične scene iz prirode. Ova poetičnost stvara kontrast između ljepote i ružnoće, svjetla i tame. Osobito su zanimljive instance u tekstu kada dijalozi ili razmišljanja likova prelaze na meta razinu pa čitatelj ima dojam da sam autor koristi priliku da mu se obrati kroz medij svojih likova. Tako jednom prilikom glavni lik razgovara sa Cinnamon Girl o tome kako bi, hipotetski, napisao knjigu o svome iskustvu, ističući da ne bi previše planirao već bi pustio da se riječi same izliju na papir, a da bi svojim pisanjem balansirao užas i ljepotu te bi težio tome da kao pisac bude avangardan i inovativan – što vjerno odražava Šehićev pristup pisanju ovog romana.
Jezik se javlja ne samo kao sredstvo kojim autor vješto barata, već se ističe i u radnji djela kao, ponovno, sredstvo očuvanja ili (re)kreiranja identiteta. Likovi koriste jezik kao način njegovanja vlastitog identiteta, bilo da se prisjećaju starog jezika ili da skupa razvijaju novi koji ih povezuje jer, tvrde, „Jezici nas spašavaju“.
Sve u svemu, Cimetna pisma, dijamantna stvorenja složen je i izazovan roman koji istražuje teme ljubavi, smisla života i preživljavanja te ljudske snage u postapokaliptičnom svijetu. Šehić je stvorio djelo koje nadilazi jednostavno, tradicionalno pripovijedanje, nudeći čitatelju duboku i višeslojnu naraciju koja zahtijeva čitateljev angažman, ali nagrađuje jedinstvenom avanturom otkrivanja novog svijeta koji je istovremeno potpuno nov, ali i na trenutke zabrinjavajuće poznat. Taj novi svijet katkad je izrazito zahtjevan za dekodiranje, tim više zbog fragmentarne strukture pomoću koje je predstavljen, ali sam autor kao da je to predvidio pa se čini da se čitatelju obraća govoreći kroz likove: „Naše biografije drugim ljudima djelovale su kao fikcija“ uz objašnjenje „Fantastično je odavno postalo naša nova realnost“.
Na kraju krajeva, što je rat ako ne spoj kaosa, apsurda i fantastike?
