Houstone, imamo problem
PIŠE: Nika Komarić
Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.
Život možda i počinje kad shvatimo da ga nemamo. Šta bi to za njih, naposljetku, promijenilo ? Bili simulirani ili ne, živimo, osjećamo, volimo, patimo, stvaramo i umiremo ostavljajući svoj sićušni trag u simulaciji. Čemu služi ta spoznaja ? Uvijek treba birati opskurnost na račun nauke. Neznanje je dobar drug, a istina nikad ne uzrokuje sreću. Bolje biti simuliran i sretan.
Ovaj roman znanstvene fantastike kultnog francuskog autora Hervéa Le Telliera, u sjajnom prijevodu Tee Mijan, strukturiran kroz niz isprepletenih priča smještenih, ne u bliskoj budućnosti, već sadašnjosti, nas svojim pesimističnim tonom na samom početku upozorava: ova priča ne može sretno završiti. Prva riječ romana, ubiti, oštro nas uvodi u distopijsku verziju naše stvarnosti, koju zastrašujućom upravo čini bliskost s našim životima, što nam svakom novom pričom postaje jasnije. Zamislite: jednog dana, dok sjedite u svom stanu ili uredu, na vrata vam pokucaju dva agenta FBI-ja, obučeni u crno od glave do pete, koji vam kažu vam morate poći s njima, kako biste saznali da se dogodio glitch u Matrixu, zbog kojega je nastala još jedna verzija vas. Drugim riječima: splet okolnosti, koji je doveo plaćenog ubojicu Blakea, pisca Victora Miesela, advokatkinju Joannu, ljubavni par André i Lucie, repera Slimboya i djevojčicu s tajnom Sofie, na sudbonosni let Boeinga 006 na relaciji Pariz–New York 10. marta zauvijek će promijeniti njihove živote, kao i živote ostalih ljudi jer će se isti avion s istim putnicima ponovno pojaviti na nebu tri mjeseca kasnije. Neko je, dakle, negdje u galaksiji, bacio novčić i on je zaista ostao visiti u zraku. Objašnjenje ove nemoguće situacije jest da živimo u simulaciji stvarnosti. Činjenica da se sav naš život, razmišljanja, želje i ambicije svode na isprogramiranu verziju stvarnosti otvara čitav niz moralnih, teoloških, znanstvenih i egzistencijalnih pitanja, s kojim se svatko mora suočiti pojedinačno, kao i na kolektivnoj razini.
Victor posmatra sva ta raštrkana postojanja, sve te tjeskobe koje gmižu u golemoj Petrijevoj posudi koju predstavlja taj hangar (…) ne znajući kojoj da se prikloni. Prepušta se fascinaciji tuđim životima umjesto vlastitom. Želio bi odabrati jedno od njih, pronaći prave riječi da opiše to stvorenje i povjerovati da mu se približio dovoljno da ga ne izda. a potom preći na neko drugo. Pa treće.
Reakcija državnih službenika, znanstvenika, kao i pojedinaca na novu stvarnost, kao i sama sintagma, bolno nas podsjećaju na pandemiju COVID-19, čija pojava koincidira s objavom romana, kroz način na koji se novosti filtriraju kroz medije, neodgovornost nadležnih osoba i općeg stanja konfuznosti i kaosa u kojem se svijet našao. Suočavanje putnika s aviona s njihovim klonovima također asocira na globalnu karantenu, u kojem smo bili primorani uzeli vrijeme da živimo sa sobom i upoznamo sami sebe. Neki od likova u sebi pronalaze neprijatelja, prijetnju, dok drugi saveznika. Kao i mi, i likovi romana nekako pronalaze način da se naviknu na novonastalu situaciju, dokazujući još jednom sposobnost prilagodbe ljudske vrste na nove okolnosti. Način na koji smo svi globalno odlučili zaboraviti na pandemiju COVID, osim pojedinaca poput Hervéa Le Telliera ili njegovog lika Victora Miesela još jednom ukazuje na važnost pisaca kao svjedoka važnih događaja u našem društvu. Unatoč tome da se granice visokih i niskih žanrova u književnoj teoriji izbrisale još u drugoj polovici 20.stoljeća, one i dalje postoje među čitalačkom publikom. Međutim, žanrovi poput znanstvene fantastike, horora i komedije upravo zbog svoje pozicije u svijetu književnosti, autorima daju veću slobodu kritike društva. Distopije su najbolji primjer toga jer uzimaju elemente naše stvarnosti i prenaglase ih sa svrhom ukazivanja na neki društveni fenomen ili problem. Način na koji je pandemija COVID-19 dokazala da u kriznim situacijama nema pravde, da bogati uvijek bolje prolaze u životu od siromašnih, da se ljudi na vlasti uvijek prvo pobrinu za sebe, da kolektivna odgovornost pada na pojedince, također se oslikava i u načinu na koji roman završava – dezintegracijom, rečenice se pretvaraju u riječi, riječi u slova i nestaju sa stranice, kako simulacija završava i sve nestaje.
