Izvještaj s događaja: Faruk Šehić, „Cimetna pjesma, dijamantna stvorenja”
PIŠE: Barbara Surjan
Na jednom sam književnom događanju svjedočila kako žena ispred mene, u nedostatku papira, otkida komad kartonskog pakiranja za lijekove jer je vidno osjećala da mora, bilo kako, zapisati bar djelić onog što se na pozornici pričalo. Momenti u kojim žalite što ne možete zapamtiti svaku riječ rijetki su, a predstavljanje knjige Faruka Šehića Cimetna pisma, dijamantna stvorenja koje je moderirala spisateljica Lana Bastašić u sklopu trećeg dana književnog festivala Bookstan u Sarajevu bilo je upravo takvo. Šehićevo opiranje žanru Bastašić je, što je i nagovijestila, uspješno prenijela na razgovor o knjizi.
Bastašić je slušatelje uvela u temu osvrćući se prvo na formu samog romana, tj. fragmentiranost za kojom su, navela je, pisci nakon prvih suočavanja s ratovima počeli posezati. Zadirući tako u samu srž romana, izgradnju nekog novog svijeta na ruševinama, Šehić je publici približio proces nastanka romana, točnije, opisao kako ga je hodanje po napuštenom gradu tijekom rata ponukalo da se ovom tematikom bavi u svojim djelima. Paralelu s vojnikom koji se odvaja od kolektiva i pisca koji radi isto promatrajući ruševine pravi Bastašić čime uvodi pitanje snage pisanja i osvrće se na ljubavnu tematiku u romanu. Naime, Šehićev roman mogao bi se, kako je sam to ranije napravio, opisati kao „roman o ljubavi u doba postapokalipse” (što je referenca na Marqueza, ovaj put dodaje). Ovaj razgovor ipak odaje da je riječ o daleko složenijem i raznorodnijem tekstu u kojem ljubav jest pokretač i izvor snage za preživljavanjem.
Svakim se novim pitanjem razgovor punio književnim i glazbenim referencama, što je gledatelje zasigurno ostavilo s pozamašnom listom za buduće čitanje i slušanje, ali i idejom o tome što ih čeka kad u ruke uzmu Šehićev novi roman. Bastašić sličnosti s Šehićevim romanom pronalazi tako u pjesmi Ruža se probija Mosaba Abu Tohe, romanu Smrt i proljeće Merse Redurende, Bulgakovljevu Majstoru i Margariti, dok Šehić kao bitna djela u procesu pisanja navodi pjesmu "Cinnamon Girl" Neila Younga, Budućnost nostalgije Svetlane Boym, Rovellijev Red vremena, S onu stranu krivnje i zadovoljštine Jean Amery i intervju s Olgom Tokarczuk za kojeg navodi kako ga je oslobodio u pisanju. Kao i za Tokarczuk, poljsku književicu, prijelomni događaji poput ratova koji su i na ovim prostorima dobro poznati zahtijevaju iskorak u eksperimentalne forme, zaključio je Šehić. Iako je rat personificiran u romanu, ovo nije knjiga o ratu, tvrdi Bastašić jer u njoj ima i svjetla, nježnosti, ljubavi, a umjesto velikog kraja kao odgovora na velika postavljena pitanja, Šehić nudi jedanaest krajeva. Tako je i stvarnosti, složili su se autori, a Šehić je objasnio kako se roman koji je dugo pisao mijenjao sa stanjem u svijetu
i s njim samim. „Uvijek postoji kraj poslije kraja“, rekla je Bastašić, a nakon ovog kraja puno dvorište publike pohrlilo je kupiti Šehićevu knjigu.
Fotografija (c) Milomir Kovačević Strašni
