Izvještaj s događaja: Jahina Guzelj „Zulejha otvara oči“ i „Ešalon za Samarkand“
PIŠE: Katarina N. Furtula
Pretposlednjeg dana festivala Bookstan 5.7.2024. u Buybookovoj bašti, predstavljene su knjige ruske spisateljice tatarskog porijekla, Jahine Guzelj: Zulejha otvara oči i Ešalon za Samarkand. Razgovor sa spisateljicom vodila je Adijata Ibrišimović-Šabić, dok je simultani prevod za publiku koja ne govori ruski radila prevoditeljka Tea Stanić.
Nakon izjave zahvalnosti izdavaču, na pozivu da učestvuje na festivalu, Jahina Guzelj je sa ushićenjem izjavila da se u Sarajevu osjeća kao kod kuće, zbog multikulturalnosti, turcizama koje čuje u govoru, slovenskih jezika, kao i naziva ulica.
Početak razgovora obilježen je pričom o romanu Zulejha otvara oči, gdje je Adijata Ibrišimović-Šabić primijetila da simbolika početka puta u romanu zapravo predstavlja i početak spisateljskog puta autorke. Autorka je dalje govorila o razlozima zbog kojih se odlučila da napiše ovaj roman i da je njena želja bila da napiše istorijski roman, sa jedne, i bezvremenu istoriju, žensku priču koja nije vezana za vrijeme, sa druge strane. Guzelj je, takođe, istakla da je roman Zulejha otvara oči na granici književnosti i filma, da podsjeća na scenario zbog kratkih dijaloga i upotrebe sadašnjeg vremena, odnosno sadašnjeg trenutka.
Na pitanje Ibrišimović-Šabić, da li se ovaj roman može posmatrati kao roman o sudbini svih preseljenika svijeta, Jahina Guzelj je odgovorila da postoje paralele koje bi se mogle tako posmatrati, ali da je roman zapravo istorija nevoljno preseljenih. I da je riječ o ličnoj istoriji, istoriji njene bake koja je zajedno sa drugom djecom preseljena u Sibir.
Kada je riječ o drugom romanu koji je predstavljen, romanu Ešalon za Samarkand, autorka ističe njegovu dokumentarnu zasnovanost. Radnja romana povezana je sa nacionalnom krizom u Rusiji 20-ih godina, kada je nastupila glad. Tada su vozovima slali djecu u krajeve Rusije u kojima je situacija bila bolja, iz Petrograda i Harkova u Turkmestan, iz Kazanja u Samarkand. Adijata Ibrišimović-Šabić primijetila je realističnost i strahotu prizora kanibalizma u tim vozovima, potresne opise smrtne agonije, noćne more, za koje je autorka potvrdila da ih je pronašla u arhivima, dokumentovane, kao priče preživjele djece. Međutim, kako ističe, ovaj roman nije napisala da bi ga čitaoci doživjeli kao horor, već je zadatak ovog romana da izazove saosjećanje sa žrtvama tog vremena.
Razgovor o romanima Jahine Guzelj bio je ispunjen emocijama, djelimično zbog toga što je pisala o ličnoj istoriji njenih bake i djeda, a djelimično zbog univerzalnosti teme ljudske patnje u represivnim društvenim sistemima – malog čovjeka u velikoj istoriji. Ono što se kroz cijeli razgovor provlačilo predstavlja na kraju i neku vrstu zaključka, a to je koliko nam zapravo, književnost pomaže da sačuvamo prošlost od zaborava.
