> ## Content Index
> Fetch the complete content index at: https://bookstan.ba/llms.txt
> Use this file to discover other available public pages before exploring further.

# "O ljudima, hrani i bogovima", Velibor Čolić
- URL: https://bookstan.ba/radionica/radionica-29/
- Published: 2024-07-11T12:00:00.000Z
- Updated: 2026-05-08T14:17:51.000Z
- Author: Bookstan Festival
- Tags: Radionica, #Import 2026-05-15 16:06

##### PIŠE: Katarina N. Furtula

##### Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.

Najnovija knjiga Velibora Čolića stilom i tematikom značajno odstupa od njegovih prethodnih knjiga (romana). U trenutku kada nam se čini da je umjetnost putopisanja zamrla zahvaljujući masovnom turizmu i dostupnosti putovanja u daleke zemlje i kada se putopisi javljaju kao kratki zapisi, članci, feljtoni, kao zračak sunca pojavljuje se knjiga-putopis Velibora Čolića, *O ljudima, hrani i bogovima*.

Putopisna knjiga *O ljudima, hrani i bogovima* Velibora Čolića koncipirana je kao dnevnik putovanja po Vijetnamu u proljeće 2023\. godine. Počinje i završava se avionskom kartom od Pariza do Hanoja (Vijetnam) i od Ho Chi Minh aerodroma do Pariza. Između te dvije avionske karte nalazi se obilje gradova, ljudi, pejzaža i misli. I rađanje ideje o knjizi.

Već na samom početku primjećujemo dnevničku formu ovog djela, s naznačenim datumima, vremenom i napomenama, različitim vantekstualnim obilježjima koja na neki način odaju utisak jednog nesređenog rukopisa. Primjetna je i neobična interpunkcija, rečenice koje počinju sa tri tačke i isto tako završavaju, što čitaocu stvara osjećaj praćenja isprekidanih, još uvijek ne u potpunosti složenih misli samog autora. No, upravo tako „iscjepkana“ misao uvlači čitaoca dublje u tkivo putopisa, pružajući utisak neposrednog iskustva. Dnevničko-putopisni zapisi počinju 5\. aprila 2023\. godine, dolaskom na Hanojski aerodrom. Već u vožnji od aerodroma ka hotelu, pisac primjećuje ljude i način života u Hanoju, koji se tek budi. Prvi susret sa Vijetnamom obilježen je azijskim doživljajem vremena: *Napredujemo sporo i drago mi je zbog toga. Ne ulazi se brzo, navrat-nanos u zemlju s milijun bogova* i taj susret, utisak, ponavljaće se lajtmotivski do kraja putopisa. Ono što je takođe zanimljivo u doživljaju Hanoja, jeste i to što on budi sjećanja pisca na mladost u JNA i na komandanta vojske. To sjećanje se se pojaviti kao pasaž u toku kupovine suvenira, kada pisac primijeti šljem sa crvenom zvijezdom na čelu. I kao što se sasvim slučajno javi, tako će i nestati i putopis će nastaviti svojim tokom.

 Ono što se na prvo čitanje ovog putopisa možda i ne primjećuje, ali je od izuzetne važnosti za razumijevanje Čolićeve poetike, jeste i njegovo lično osjećanje stranosti, i to ne u smislu turiste-stranca, već naprosto – stranca, onog koji je stran i u tuđoj i u svojoj zemlji. Vrlo vještim stilom, Čolić humorom prikriva svoju stranost, opravdavajući začuđene poglede Vijetnamaca time što je on samo jedan obični, visoki stranac. U tim pasažima, ispod samog teksta osjeća se duboka lična neukorijenjenost jednog izbjeglice, stalnog putnika, osjećanje nepripadanja (bar ne u potpunosti) ne samo mjestu u kome se trenutno nalazi, već i mjestu u kome živi.

U sam tekst putopisa interpolirane se u tri priče koje autor zapisuje slušajući vlasnicu smještaja u gradu Mai Chau: „Majmun radi što majmun vidi“, „Priča o kućama i tigru“ i „ Tužna priča o dvoje ljubavnika i kraljevskoj kobri“. Sve tri priče date su u cjelosti, kao kratke poučne priče koje autor prenosi, ali ne komentariše. Kao neobičnost u putopisu pojavljuje se i opis sna i snoviđenja, obilježenog kao *Lizard King*. Doživljaj guštera koji se pri svjetlu lampe čini mali i bezopasan, koji kad se ugasi svjetlo postaje veliki i moćan, daje ovom putopisu još jednu, gotovo fantazmagoričnu dimenziju. Upravo u ovom kratkom insertu, vidi se i Čolićevo mjestimično uplitanje poetike „oznojenih“ 70-ih godina prošlog vijeka, jedna gotovo zipovana reminiscencija na najčuvenijeg Kralja Guštera, Džima Morisona. Ali i na njegovog poetskog blizanca – Kopolinu vijetnamsku *Apokalipsu danas*.

Nakon tog kratkog pasaža, dolazimo do prvog „nednevničkog“ zapisa, naslovljenog *Intermezzo I – O ljudima*. U ovoj izdvojenoj cjelini, Čolić nas detaljno upoznaje sa svojim doživljajem ljudi u Vijetnamu. Sa njihovim izgledom, ponašanjem, navikama. Čini se, ipak, da je najdublji utisak na njega ostavila „mladost“ stanovnika ove azijske zemlje. *I da, mladost. Ova zemlja toliko je mlada da čak i stari ljudi izgledaju mladoliko.* Osim opisa ljudi, Čolić opisuje i njihov specifičan doživljaj vremena, suprotan evropskom. Dok evropski čovjek sve planira i razmišlja o budućnosti, azijski čovjek vrijeme shvata kao ciklično. Stoga, ako se sve kreće u krugu, nema smisla planirati i žuriti. Upravo u ovom dijelu, nazvanom „O ljudima“, na samom kraju pisac nam daje kratak pasus o nastajanju ove knjige, koja je u njegovim bilješkama već naslovljena kao „O ljudima, hrani i bogovima“. Na sljedeće dvije stranice pisac nam daje i uvid u te bilješke, fotografisane stranice sopstvenog rukopisa.

U doživljaje gradova i prizora prirode utkan je i *Intermezzo II* koji nosi naslov „O hrani“. U ovom dijelu nas Čolić upoznaje sa gastronomskom ponudom Vijetnama, kao i običajima Vijetnamaca kada je u pitanju hrana. Napominjući uz to da prava vijetnamska hrana nema nikakve veze sa onom koju možete naći u evropskim restoranima, kao azijsku hranu. Pored opisa hrane koja mu se dopala, Čolić piše i o neprijatnostima pri biranju, za njegov ukus, ne tako primamljive hrane. U tim opisima osjećamo i dozu blagog gađenja, ali sa humornim prizvukom, kada kaže: *Ako ne znaš što je dobro, znaš što je skupo*. Na isti način je u opise gradova umetnut i *Intermezzo III* – *O bogovima*. Pasaž započinje kao opis silaska do zaljeva Mekonga, pri kojem se svuda susreću *zemaljski odrazi bogova*. Iako nisu religiozni, zapisuje Čolić, Vijetnamci redovno posjećuju budističke pagode. Oni pripadaju nekoj vrsti „trostruke religije“ koja kombinuje budizam s taoizmom i konfucijanizmom. Osim toga, Vijetnamci su izrazito okrenuti „religiji folklora“, bazičnoj spiritualnosti i poštovanju božanstava prirode.

 Putopis se završava pasažem o pakovanju, torbama, svim onim stvarima koje se skupe za vrijeme jednog putovanja. I pomalo sentimentalnim razmišljanjem o pisanju priče i povratku. *Neke priče napišu se same. Povratak nas uvijek vuče prema zaključcima, prema nekoj mudrosti koju možemo pronaći u poslovicama. U neku vrstu naknadne pameti, rekapitulaciju*. Slijede prisjećanja na sve ono što je doživljeno i viđeno na putovanju. Nakon prikaza avionske karte za Pariz, nalaze se prazni papiri sa naznakom na vrhu: *Bilješke*, kao signal i za pisca i za čitaoca da je riječ o dnevničkom zapisu, koji se negdje u tim nenapisanim bilješkama nastavlja.

S obzirom na to da nastaje u epohi dostupnosti, interneta i kratkih obavještenja o putovanjima, putopis Velibora Čolića predstavlja pravo književno osvježenje, napisano izuzetnim stilom, sa izraženim osjećanjem za estetiku. U ovom žanru, „žanru bez pravila“ Čolić se snalazi s lakoćom, upotpunjavajući svoje dnevničko-putopisne zapise umetnutim fotografijama, mislima o transcendentalnosti, produbljujući svoje pisanje pisanjem ne samo o istoriji naroda, već o istoriji duha i duše. Ova putopisna knjiga, zahvaljujući i dnevničkoj formi, ali i izraženom senzibilitetu samog autora, predstavlja ujedno i autorov „roman o sebi“. Pišući o gradovima koje obilazi, njihovoj istoriji i stanovnicima tih gradova, Čolić nas na jedan lirski, sinestetički način upoznaje sa kulturom neobičnog, izazovnog i još uvijek neistraženog Vijetnama.