> ## Content Index
> Fetch the complete content index at: https://bookstan.ba/llms.txt
> Use this file to discover other available public pages before exploring further.

# O biljkama i apatridima
- URL: https://bookstan.ba/radionica/radionica-26/
- Published: 2024-07-11T12:00:00.000Z
- Updated: 2026-05-08T14:17:52.000Z
- Author: Bookstan Festival
- Tags: Radionica, #Import 2026-05-15 16:06

##### PIŠE: Elvin Dervić

##### Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan, te je nagrađen "Trećom nagradom".

##### 

Autobiografski dnevnik *Listopadi* utjelovljuje *memoriju našeg svijeta rasutog po kontinetima*, kaže Semezdin Mehmedinović u svom prikazu ove knjige za izadavača (Buybook, 2024). Njen autor, Refik Ličina, rođen je 1956\. godine u selu Radmanci kod Berana, Crna Gora, a do 1992\. živi u Novom Pazaru, nakon čega emigrira u grad Lund na jugu Švedske.

Kroz *Listopade*, kao što i sam naslov nagovještava, provlače se motivi cikličnog protoka vremena u kojima ključni simbol dobivaju biljke, posebice listopadi, kao naš svagdašnji momento mori. Radnja se odvija u prelazu između pandemijskog i postpandemijskog perioda, ali se kod Ličine naznake završetka ovog turobnog vremena provedenog u društvenoj distanci ne naziru, u procesu čitanja čini se kao da nema povratka u novo prvobitno stanje, ili se, pak, stiče utisak kao da je ovaj status quo njegov modus operandi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. On odlazi u redovite šetnje oko Lunda, čita i prevodi poeziju, povremeno radi kako bi obezbijedio bolji alat za pisanje, a minimalno i nevoljko se socijalizira.

Upoznajemo ga kroz jedan hamletovski disasocijativni momenat kada on stupa na stazu ispred svoga stana, a onda u kurzivim slovima odlazi i desno i lijevo, intelektualno informisano o svakom zavlačku, a duševno besciljno lutalački. Ova tri početna paragrafa ne vode nikud i nisu naznačena datumom, Ličina se nikad ne pomjeri dalje od staze, oni su tek *zdravo, ja sam Ličina i u narednim minutama ćete gledati*.

Njega u ova lutanja vuče potreba za drugovanjem sa voćkama koje naziva *imigrantima i apatridima.* Prema voćkama čini tek mic, a prema (the) kući korača čizmama od sedam milja. Njegov pogled sužen je kao objektiv za makrofotografiju, detalji su u fokusu dok je skoro sve ostalo u bluru. U ovoj potrazi za osjećajem samo je pitanje da li će Ličina portalom u ono vrijeme učiniti ovaj ili onaj listopad - *Glogovi na međama njiva iznad starog Varpingea. I glogovi, na međama u selu Šavcima.* U tim metafizičkim bježanjima vidljivo je ono imigrantsko u njemu, na površini altruističko, *čekao sam da ptice, sitne životinje i slučajni namjernici pokupe šta je njihovo i da ja, onda, uzmem svoje –* a u dubini navika. Ako, pak, i nije imigrantsko, onda se rodilo pod krilom balkanske majke - ptice koja podiže gnijezda za svoje ptiće, pa i za kukavice, ali ih ne odgaja iz neznanja, nego iz ljubavi. Njima pruža posljednji komad kruha i viče: nisam, djeco, gladna. Ili, u svojoj molitvi pred smrt kumi boga *da ne bude kiše na dan njenoga ukopa, da joj se ljudi ne smokre i napate*.

Majke *tamo* *gore* nema, tamo gore je samo parcela. Baščica ispunjena poznatim drvećem i biljkama je njegov spostveni Novi Pazar onog vremena kad je pripadnost bila jasna kao sunce, a u koji se ulazi *prvim dodirom sa zemnim grumenom, prvom lijehom i sijanjem.* Jedini je to prostor u kojem Ličina nije *došljo.* Sve te biljke, čvrsto ukorijenjene u tlo sa svojom prilagodljivosti rastu, razvijaju se i cvjetaju, a istovremeno paradoksalno postavljaju kontrast Ličinovoj stvarnosti koja kroz vrijeme i prostor tetura kao pustinjska kugla. U Novom Pazaru ovog vremena je *došljo* isto onoliko koliko je i u Lundu. Kad mahne rukom i otvori vrata tog vrta, on sklanja zavjesu teatarske pozornice i ulazi u ono vrijeme i mjesto kojem pripada. Zato, kad u potrazi za njim, okružen voćkama i beharom gdje onaj *ko nema jako srce ne bi smio da zalazi,* zagrizeš Dodovu jabuku *kao da je začarana, povrati ti zgode i pojave iz tog perioda.* Čini se da njegov odlazak nije bio htijenje, nego ukraden kalem posađen negdje drugdje pa je uslijed društvene klime podivljao i na njemu više ne rastu jabuke, nego riječi.

Kako to dnevnik i diktira, pisan je tehnikom toka svijesti, ali pod zategnutim uzdama. To nije onaj džejmsdžojsovski tok svijesti koji je radije trenutan, nego jedan samorefleksivni izvještaj koji služi kao upliv u odraz jezera koje je do uz vrbe ispunio doživljaj. Ne postoji jasna konzistencija u dužini dnevnog izvještaja, ta su jezera katkad dublja a katkad plića. U tome je i bit svega, za Ličinu vrijednost ne proizlazi iz količine izvršenih zadataka sa dnevne liste, nego iz onog gledanja stvari po bogznakojiput tako da stvaraju impresiju prvog izgovorenog mama. Čitajući *Listopade* lako je zapasti u osjećaj jednolične svakodnevnice i dosadnjikavog ponavljanja istosti, ali samo ako emotivna buka ne probudi djetinju radoznalost da se u cvijet zagleda em odozgo em čučeći em sa strane. Svaka gradivna jedinica svakodnevnog doživljaja okoline postaje prozor u novitet, a jednoličnost je u odustvu mašte i odsječenosti od osjećajnog. Kad govori duže, ili se *skriva u pisanju,* ili osjeti onaj drajv koji svakome piscu tek tako iznenada doleti i spusti se u dlan kao dar božiji. Kad je kratak, onda ili je bolan ili sumoran, ali istovremeno iskren i ogoljen. Takav ton ima moć da preobrazi riječ i ona se više ne može razumijevati provjerom značenja u rječniku, jer ona prestaje biti stvar leksike i postaje pitanje pragmatike. Tada onaj koji pažljivo sluša može čuti dobro poznata nabrajanja svih onih padežnih pitanja: ko, šta, što, koga, čega, kome, čemu, oj ti, s kim i o kome. Od svih je najbolniji vokativ. Oj ti, izgubljeno mjesto u vremenu.

Sintaksa je stegnuta, u pasivnom hodu, dok sadržaj, pak, kaska pa se tuitamo oritne na nasumičan podržaj i najednom zagalopira (uvijek prema Novom Pazaru). Njegov jezik je bogat i čvrst, a riječi u kogniciju čitaoca marširaju po principu desna-lijeva dobro promišljenim redoslijedom jasno noseći interpunkciju kao ordenje. Svaka tačka i svaki zarez po zasluzi. Nasuprot tome, njegov sadržaj se klati između vremena i prostora, ili jasnije između pripadanja i nepripadanja. U svojim terapijskim lutanjima - M*oram hodati, moram tijelo nečim zabaviti. Hajde do Handlarna, da kupimo Tuborg, hljeb i mlijeko* \- Ličina liječi svoje depresivne epizode uranjanjem u detalje i pronalasku uzbuđenja u običnome. Njegova potreba da primijeti neprimjetno je žal za nečim što čitaocu ostaje nedogovoreno, a vidljivo onda kada se zadivi *mladoj koprivi koja je izbila nakon zadnjeg komunalnog košenja javnih površina*. Poenta je u malim stvarima. Nastavnički poslovi koje objavlja služe isključivo kao izvor novca koji je tek sredstvo uz pomoć kojeg se da odživiti još jedan dan poezije radi. Ona je *krst načinjen od hljeba/ koji izvlači verem iz prsiju/ i čini nas hrabrijim*.

Ova *memorija našeg svijeta rasutog po kontinentima* postavlja biblijski simbol raspeća, a svaki od dva doma su klinovi zabijeni u dlanovima, niti ih prstima obgrliti niti ispustiti. Ostaju samo viber-prepiske ogoljene na suštu sreću oko novih prinova u porodici koje se isprepliću sa vijestima o uznapredovalosti majčine bolesti. Dok jedan list žuti i peteljku mu otkida vjetar, drugi polako izvire iz pupoljka.