New

Intervju s Defne Suman, autoricom romana "Vrelina ljeta"

Intervju sa autoricom Defne Suman inicijalno je objavljen u magazinu Azra.

Razgovarala: Ena Hasečić

FOTO: Aslı Girin

 

Vaša biografija veoma je interesantna. Sa samo 28 godina ste s ruksakom na leđima napustili sve i otišli na Tajland proučavati filozofiju. Tamo ste otkrili jogu koja je i danas dio vašeg života, te napisali prvu knjigu. Možete li zamisliti kakav bi vam život bio danas da niste napravili ovakav iskorak?

Da, kao što ste rekli, otišla sam jednog dana, s ruksakom na leđima, u jugoistočnu Aziju. Imala sam 28 godina i osjećala sam kao da sam učinila sve što sam mogla u svojoj domovini. Zatvorila sam sobu, pozdravila se s porodicom i prijateljima, ostavila svoje mačke kod bivšeg partnera i započela novi život u malom gradu na sjeveroistoku Tajlanda. Zaista ne mogu ni zamisliti kakav bi bio moj život da nisam otišla tamo. Ne samo zato što sam tamo stekla mnoga iskustva koja su me promijenila, nego i zato što ne možemo  zamisliti život koji se nikada nije dogodio. Mogla bih reći da bih, da nisam napustila svoju zemlju s 28 godina i započela novi život na Tajlandu, a kasnije i u SAD-u, ostala u Istanbulu i pronašla posao u novinama ili u svijetu izdavaštva, ali to nije istina. Doslovno ne znamo kakvi bi bili naši životi da nismo poduzeli korake koje smo poduzeli. Milioni faktora određuju našu sudbinu. Ako vam pišem ove redove baš u ovom trenutku i ako ih slučajno čitate, to je zbog beskonačnog broja podudarnosti, a mi smo povezani u ovom trenutku. Dakle, nikako ne mogu zamisliti šta bi se dogodilo da nisam otišla na Tajland i gdje bih sada bila. Ipak, za sve što se dogodilo u mom životu do ovog trenutka, zahvalna sam slučajnostima i planovima koji negdje postoje za mene, jer su me doveli do ljudi koji su danas prisutni u mom životu.


Šta vas je inspirisalo da napišete roman Vrelina ljeta? Da li su događaji u njemu plod mašte ili kriju i određene autobiografske elemente?

Roman je čista fikcija i kao sve fikcije ima autobiografske elemente! Željela sam napisati strastvenu ljubavnu priču. Te godine kada sam pisala Vrelinu ljeta navršila sam 40 godina. Naravno, tada mi je u glavi bilo pitanje: Hoću li se ikada više zaljubiti? Svi znamo da se i ljudi u braku mogu zaljubiti. Ustvari, oni se zaljube s više strasti i manje očekivanja. S jedne strane, inspiracija je dolazila iz egzistencijalne krize četrdesetogodišnje žene. Ko sam ja ako nisam toliko poželjna/lijepa/privlačna kao prije? Međutim, to je bila samo motivacija. Duboko u sebi željela sam se pozabaviti pitanjem razdvojenosti. Razdvojenosti od samih sebe, porodice, prirode, istine, svoje zemlje, identiteta. Za takvu temu Kipar je bio savršena metafora, jer je riječ o podijeljenom ostrvu. Podijeljeno je bodljikavim žicama i zaštićenim tampon-zonama Ujedinjenih nacija, linijama zaštićenim naoružanim čuvarima... Kipar vidim kao zemlju koja čezne za povezivanjem i koju velike sile neprestano razdiru. Pored toga je silovanje na Kipru tabu tema u Turskoj, Grčkoj i na samom ostrvu, ali istina je da su mnoge žene (s obje strane) silovane tokom okupacije ostrva 1974. godine. Željela sam barem malo podići svijest o toj temi i trudila sam se da ne zauzimam stranu. To je priča o razdvojenosti, priča o čežnji da budemo povezani kako bismo ponovo bili izliječeni. Također, roman Margaret Mazzantini Ponovo rođen (a kasnije i film), ostavio je dubok utisak na mene. Čitaoci romana Vrelina ljeta pronaći će mnogo književnih referenci na Ponovo rođen, uključujući i način na koji je misterija iz romana u konačnici razriješena.

 

Radnja romana smještena je u Tursku, a kasnije na Kipar. Koliko ste dugo radili na njemu i koliko je trajao sam proces istraživanja o veličanstvenim mjestima koja opisujete?

Proces rada na ovom romanu trajao je nekih 18 mjeseci. Kad sam ga počela pisati, bila sam u SAD-u. Veoma mi je nedostajao moj rodni grad, Istanbul, a slike, mirisi, ukusi i zvuci grada su do mene jasno dopirali. Nisam morala posebno istraživati te dijelove. Svi su bili živi u meni tokom pisanja. S druge strane, Kipar mi je bio potpuno nepoznata zemlja. Nakon što sam završila prvi nacrt, otišla sam tamo. Bila sam veoma uzbuđena. Odsjela sam u grčkom dijelu Nikozije i svaki dan prelazila na tursku stranu. Na obje strane upoznala sam mnogo nevjerovatnih ljudi. Kako bih pronašla selo u kojem je Petros rođen, putovala sam autobusom i dane provodila u samoći, pišući. Našla sam se s pjesnicima, piscima i umjetnicima s Kipra i tada stekla mnogo novih prijatelja. Kad je knjiga objavljena u Turskoj i Grčkoj, ponovo sam se vratila na Kipar i zajedno s prijateljima, u tampon zoni UN-a, koja se nalazi između turskog i grčkog dijela Kipra, proslavila knjigu. Poželjeli smo tada da Kipar ponovo bude ujedinjen.

 

Važni dijelovi romana su oni u kojima se glavna junakinja prisjeća svoje prošlosti, djetinjstva, oca, nane... Koliko nas prošlost zapravo određuje?

Vjerujem da je ono što smo danas, dijelom rezultat genetike i sjećanja naše porodice, a dijelom našeg vlastitog djetinjstva. Način na koji doživljavamo svijet uveliko je određen našim iskustvima iz djetinjstva. U ljetnim vrućinama pokušavala sam povezati Melikine traume iz djetinjstva s njenim agonijama u odrasloj dobi. Koju god emociju danas doživimo, ona ima korijene u našem djetinjstvu. Svaki put kada u sebi izgovorite baš kao tada (da li sam se tako osjećala), odgovor se krije u vašem djetinjstvu. Prolazimo kroz ista stanja, iste osjećaje. Samo se priče razlikuju. Po mom mišljenju, način na koji živimo i osjećamo život i gubitak, isti je od našeg djetinjstva. Također, odnos s našim roditeljima je ključan u formiranju budućih odnosa. Bilo da smo toga svjesni ili ne, odnos s majkom i ocem nosimo kroz život i dio je svakog našeg odnosa.

 

Vaš roman Emanet Zaman preveden je na engleski jezik kao The Silence of Scheherazade. Kakav je osjećaj i na kakav je prijem roman naišao kod čitalačke publike s tako velikog govornog područja? Trenutno je u pripremi prevod još jednog vašeg romana na engleski jezik. Riječ je o romanu Kahvaliti Sofrasi prevedenom kao At the Breakfast Table, koji će se pred publikom pojaviti ove jeseni.

Kada je roman The Silence of Scheherazade objavljen u Velikoj Britaniji i distribuiran ka svim zemljama engleskog govornog područja, osjećala sam se kao majka koja je poslala svoje dijete u daleku zemlju na školovanje! Šta ono samo tamo radi? Provela sam dane i noći brinući se da li će moja knjiga biti shvaćena ili će ostati samo za lokalnu publiku. Stalno sam razmišljala da li će pronaći dobro mjesto među ostalim knjigama na policama velikih knjižara u Londonu ili Sidneju. Nakon nekog vremena, shvatila sam da će kao i svaka knjiga (i svako dijete) imati svoj život, u mašti i srcima čitalaca. Jednom kada završim s pisanjem, trebala bih pustiti knjigu, osloboditi je, i vjerovati svom umijeću i duši koju priča ima. Sada shvatam da je ono najvažnije novorođenče: knjiga koju trenutno pišem. Starija djeca znaju kako preživjeti u svijetu bez mene, ali ako im zatreba moja pomoć, uvijek sam tu za njih. Tako se osjećam sada, kada su moje knjige objavljene na drugim jezicima osim turskog. S druge strane, uživam u čitanju komentara čitalaca iz cijelog sveta. Sve više shvatam da smo svi u suštini isti, a književnost je lijepo sredstvo da nas podsjeti na našu povezanost.

 

Lijepo ste to rekli – svaki roman na kojem radite treba posmatrati kao novorođenče. Da li trenutno radite na nekoj novoj priči?

Da, i veoma sam sretna zbog toga, jer ako ne radim na nekoj novoj priči, onda sam najgora osoba na svijetu! Trenutno privodim kraju svoj novi roman Krug koji će biti objavljen u Turskoj u oktobru ove godine. Ova knjiga je elegija o starom Istanbulu. Radnja se odvija u vremenskom rasponu od 1950-ih, pa do danas. Narator je sedamdesetpetogodišnji Grk (Rum kako mi kažemo na turskom) iz Istanbula i pripovijeda nam o tome koliko smo u posljednjih pola vijeka izgubili naš grad. Ulica po ulica, zgrada po zgrada, jedna po jedna kosmopolitska zajednica. S jedne strane, Krug je priča o tragičnom gubitku jednog od najljepših gradova na svijetu, a s druge ljubavna priča. Naš pripovjedač pronalazi mjesto za ljubav u svom srcu, uprkos starosti i svim gubicima. Radujem se danu kada će se Krug predstaviti čitaocima.

 

Na Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu, 6. jula bit će predstavljen roman Vrelina ljeta. Radujete li se dolasku u Sarajevo i upoznavanju s čitalačkom publikom?

Međunarodni književni festival Bookstan će biti prvi međunarodni festival knjige na koji ću doći nakon više od dvije godine. Veoma sam uzbuđena! U vrijeme pandemije, dok sam fizički bila daleko od svojih čitalaca, shvatila sam koliko su ova okupljanja važna. Neki autori kažu da se fokusiraju na ono što pišu, na doprinos koji daju književnosti, ali oni zapravo ne pišu za svoje čitaoce. To kod mene nije slučaj. Pišem za svoje čitaoce. U samom činu pisanja lutam umovima i srcima svojih imaginarnih čitalaca i pokušavam im ispričati svoju priču. Upravo zbog toga mi je veoma važno druženje s njima. Posebno je važan susret s čitaocima romana Vrelina ljeta u Sarajevu. Vrelina ljeta je priča o rasparčavanju zemlje, njeni ljudi postaju neprijatelji jedni drugima zbog igre koju igraju velike sile i tišine koju generacijama čuvamo. Nadam se da će priča biti bliska čitaocima u Bosni i Hercegovini i radujem se što ćemo se uskoro družiti i razgovarati o knjizi. 

 

Šta trenutno čitate i koje savremene autorice biste preporučili čitaocima Magazina Azra?

Trenutno čitam Ljubav u doba kolere G. G. Marqueza. Njegova sam vjerna obožavateljica i mnoge moje priče ispisane su pod njegovim utjecajem. Od autorica preporučujem Arundhati Roy, Alice Munro, Isabelle Allende, Jhumpu Lahiri, Elenu Ferrante, Han Kang, Elif Shafak, Ayfer Tunç, Sayaku Murata, Vigdis Hjorth, Fleur Jaeggy i Margaret Mazzantini, koju sam ranije spomenula.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku