New

U čast mostovima koji nikada nisu izgrađeni

Mathias Énard, Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima, Sarajevo, Buybook, 2021. S francuskog prevela Meida Vojić 

Piše: Aldin Karahasanović 

Peti roman Mathiasa Énarda, inicijalno objavljen 2010. godine, počinje citatom iz Kiplingove zbirke priča Life’s Handicap: “Budući da su to djeca, pričaj im o bitkama i kraljevima, o konjima, o đavolima, o slonovima i anđelima, ali ne zaboravi im pričati o ljubavi i sličnim stvarima.” Iako iz uvodnog citata dolazi i naslov ovog romana – bitke, kraljevi i slonovi mnogo su manje bitni od glagola koji stoji uz njih. Baš kao i zbirka priča iz koje navedeni citat dolazi, ovaj višestruko nagrađivani roman podcrtava važnost pričanja priča.

Na poziv carigradskog sultana Bajazida Drugog, veliki renesansni umjetnik Michelangelo Buonarroti iznenada napušta Rim i dolazi u današnji Istanbul da projektuje most koji će biti izgrađen na Zlatnom rogu, nakon što je crtež Leonarda da Vincija odbijen. Ova jednostavna fabula prati umjetnikovo odlaganje radova zbog kojih je došao u Carigrad. Čitatelje i čitateljice koji su bliže upoznati sa biografijama dvojice najvećih renesansnih umjetnika ovi podaci mogu navesti na to da se ne radi o fikciji, no Énard ovim romanom mitologizira historijske trenutke i ličnosti u svrhu njihove emocionalne i kulturne reimaginacije, baš onako kako dobra historijska fikcija to čini.

Čitanje ovog romana nužno evocira pitanje – da li i zašto želimo vjerovati da su se pojedini događaji zaista desili?

Pored tačnih historijskih podataka kojima je ovaj roman prožet od početka do kraja, dodatno je fragmentiran pismima koja Michelangelo piše svom bratu. U bilješci koja stoji na kraju saznajemo da su pisma uvrštena u roman također autentična. Ovaj paratekst, koji funkcionira kao dodatni epilog upozorava čitatelje da su se pojedini događaji zbilja i dogodili, ali su činjenice literarno preoblikovane, što dodatno naglašava njegova posljednja rečenica – O ostalom ništa ne znamo.


Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima (ni)je slučajna

Dakle, ovaj roman obilno koristi historijske podatke i činjenice kao umjetnički materijal, no to utvrdimo tek na samom kraju. Do tada, stil koji je obilježen kratkim rečenicama fokusiranim na događaje markira ovaj tekst obilježjima historiografskog diskursa. No, “sveznajućost” pripovjedača tvori nešto što jedino možemo nazvati “subjektivnom historiografijom” – pripovjedačeva pouzdanost čini da on zvuči kao historičar, ali njegov uvid u subjektivna iskustva likova izmješta ga iz tog stila i čini ovaj roman uistinu interdiskurzivnim. Istovremeno, nikad se ne gubi dojam istinitosti i povijesne tačnosti događaja koje nam Énard prikazuje, a tek sa posljednjom rečenicom shvatamo da se radi o historiografskoj metafikciji.

Kako se ovaj roman bavi umjetnikom koji se izmješta u potpuno drugi kulturološki kontekst, te susreće sa novom kulturom (a istovremeno ima zadatak da učestvuje u njenom kreiranju), neke od tema koje se nameću su i međusobni utjecaji kultura u umjetnosti, književnosti i filozofiji. Uzmemo li pri tome u obzir da je roman napisao francuski autor, a da ga na našem jeziku (kako god ga nazivali!) čitamo u prijevodu Meide Vojić, nakon čitanja ostajemo u lavirintu kontemplacija o interkulturalnom dijalogu prošlosti. Dakle, jedan od ključeva za čitanje ovog romana svakako može biti osvrt na tu temu, koji je posebno zanimljiv iz pozicije današnjeg globalizma i interkulturalizma u kojem živimo, no ne želim fiksirati išta svojim razmišljanjima o tome, jer pretpostavljam da će svaki čitatelj/ica imati vlastite asocijativne nizove u tom pravcu.


Podaci u narativu i lažna sjećanja

Od antike do danas, stvarnost je autorima služila kao nepresušni izvor inspiracije i motivirala na nove i originalne interpretacije svijeta. Énardov roman, indirektno, još jednom suprotstavlja aristotelijanski mimesis i antimimetički pokret poznat po floskuli “Život imitira umjetnost...” Oscara Wildea. Ulice Istanbula, narodne nošnje i vividni opis Aja Sofije, sultanov poziv velikom renesansnom umjetniku i skica Leonarda da Vincija - sve su to prizori i trenuci utemeljeni u stvarnosti i zabilježenim povijesnim peripetijama. Ali uprkos tačno “prepričanom” vremenu i prostoru, Michelangelo Buonarotti, koliko je to historiografima poznato, nikada nije kročio u Istanbul. Ako to prethodno nije znao/la, čitatelj/ica to saznaje na kraju, što putovanje kroz roman koje je prethodilo, čini više zbunjujućim, ali i uzbudljivijim.

Roman iznova podsjeća na tačnost podataka koje prikazuje kroz jasno referiranje na objekte, trenutke i ličnosti koji su poznati u općoj kulturi, te nas poziva da se pouzdamo u tekst i promatramo ga historiografski. Ali baš u trenutku kada čitatelj/ica “povjeruje” tekstu, on ispred nje/ga postavlja lirske fragmente – poput opisa dubokih emocija i doživljaja likova, pa čak i samih stihova.

Ovakav interdiskursni čin sam po sebi dovodi u pitanje stvarnosnost teksta, te potvrđuje djelo kao ono metafikcije. Énard vješto priča priču života, baš kako Kipling savjetuje – on je priča tako što je istovremeno prepričava i pripovijeda, čime naglašava vlastitu postmodernost, ali i ispunjava potrebe postmodernog čitatelja – što dokazuju brojne nagrade i prijevodi ovog romana.

Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima govori mnogo više o savremenom čitatelju/ici nego što komunicira samog sebe u povijesnom korpusu književnosti.

U vremenu post-istine, ali i globalnog trenda preispitivanja i reimaginacije prošlosti, Énardovo djelo vrši jednu od najbitnijih funkcija književnog diskursa za postmodernog čitatelja/icu. Makar na nekoliko minuta, sati ili dana, oslobađa od tereta povijesti koju znamo i kakvu prenosimo, one surove i podijeljene, one koja je izvor današnjih razdora, nesporazuma i strahova, te pruža priliku da zamislimo nešto nešto toplije, iskrenije i čovječnije. Susret dvaju kultura koji Énard

slika i svi njegovi ljudski detalji, poput Michelangelovog straha, znatiželje i ljubavi koje se rađaju iz različitosti, na trenutak sadašnjost boje naivnom i uzbudljivom atmosferom upoznavanja onog što nam je strano.

Iako fiktivan, ovaj umjetnički, ali i emotivni susret istoka i zapada je nužno historijski, te igrajući ulogu lažnog sjećanja u kolektivnom diskursu, priziva i ona stvarna, poput susreta Franje Asiškog i sultana Malika Al-Kamila, čija se 800ta obljetnica obilježila prethodne godine, baš kada je i Buybook izdao ovaj prijevod. Michelangelovo upoznavanje Istoka i Bajazidove prijestolnice neodoljivo podsjeća na trenutak kada su Franjo i sultan odlučili stati nasuprot krstaškim ratovima i istražiti svijet onog drugog. Iz njihovog poznanstva nije proizišlo ništa, baš kao ni iz Bajazidove pozivnice Michelangelu, osim onog najvažnijeg za književnike i ljubitelje književnosti – bezbroj interpretacija, narativa i pouka događaja o čijim su detaljima znali samo prisutni – Franjo Asiški i sultan Al-Kamil.

Materijalni “rezultati” ovih susreta i zamalo-susreta praktički su nepostojeći. Iako u Istanbulu nikada nije izgrađen most po Michelangelovoj skici, iz povijesti čovječanstva nikada neće biti izbrisani mostovi koji stoje u sferi diskursa. Oni nikada ne mogu biti srušeni, a vječno služe kao inspiracija budućoj stvarnosti.

Postojanje ovog susreta u diskursu, šta god od njega zaista preostaje, igra neizmjerno relevantnu ulogu u kulturnom i društvenom tkivu današnjice. Brojni franjevci, muslimani i mirotvorci ga se sjećaju i na njega pozivaju, a svijet neosporivo ima dokaz da je, koliko god to isprano zvučalo, bogatstvo zaista u različitosti.

Književnost je, bila ona utjelovljenje mythosa ili logosa, čovječanstvu kontinuirano nudila prostor za prerađivanje traume, podsjećanje na vrijednosti i onog što je ljudsko. Énardov roman to briljantno čini, te u svoj svojoj postmodernosti, opet vrši mitologijsku funkciju književnog teksta – onu da stvarnost oblikuje u duhu vrijednosti čovječanstva.

Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima podsjeća da je u stvarnom životu od onog što se zaista desilo, često važnije ono što bismo željeli da je istina, te da su za ljudska bića, od podataka i činjenica, ponekad važnije priče koje pričamo. 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku