New

Inventar nostalgije i anatomija melanholije

Knjiga: Marko Vešović, Tri knjige, Sarajevo, Buybook, 2022. 

Piše: Zerina Kulović

Tri knjige djeluju kao jedna cjelina, kao jedan život čiji početak je naglašeno traumatičan, krvav i bolan, gdje je svakodnevnica postala niz slučajnih, apsurdnih smrti na silu, čija zrelost je melanholično promišljanje o odnosu života i smrti, pojedinca i društva, pojedinca i Boga, dok je nastavak smirena inventura iskustava, koračanje kroz snove i suočavanje sa noćnim morama.

Poljska konjica, Knjiga žalbi i Po suhu đemija, tri su zbirke pjesama crnogorskog i bosanskohercegovačkog pisca Marka Vešovića, ujedinjene pod okriljem istih korica u jednu knjigu koja nosi simboličan naslov Tri knjige. Sada ove tri zbirke djeluju kao jedna cjelina, ukazuju na različite nijanse i specifičnosti Vešovićeve umjetnosti, pokazuju razvoj poetike pjesnika koji je, prije svega, izvrstan poznavalac književnosti, antologičar i njen čitatelj. Međutim, tekstovi njegovih pjesama ne pronalaze uporište samo u piščevom imaginariju i čitateljskom iskustvu, ne bježe od svakodnevnice, historije, rata, umiranja, pamćenja, osuđivanja, bijesa, stida, razočaranosti i ponosa. 


Poljska konjica – pjevanje u mračnim vremenima o mračnim vremenima

U pogovoru za zbirku Poljska konjica, Vešović navodi kako je knjiga nastala 1995. godine, kada je umjesto dužeg ratnog zapisa, svoje misli sveo na nekoliko stihova u pjesmi Panj, koju je posvetio Skenderu Kulenoviću. Tako su stihovi pjesama u ovoj zbirci, kako sam pjesnik navodi „pravljeni od rečenica iz živih usta, iz novina i iz piščeve glave“, pri čemu ih definira kao tekstove u kojima poezija dolazi kasnije, nakon što živa usta progovore, te pjesnik njihova svjedočanstva oblikuje i prenese na papir. „A ja znam: za vrijeme opsade Sarajeva više sam bio svoj nego ikad prije. Tome u prilog govori i ova knjiga. Koju sam, uzgred rečeno, pisao na mojim maternjim jezicima.“ Uvodna pjesma Poljske konjice nosi naslov Koju godinu prije. Tu se lirski subjekt suočava s ratnim zločincem kojeg odbija nazvati ljudskim bićem, već ga naziva dvonošcem koji podsjeća na starčiće kojima u tramvaju „... bez premišljanja / ustupiš mjesto//“. Ukazuje na banalnost zla, na zlikovce koji u starosti postanu „//... melemni dozlaboga //“, dok su samo koju godinu ranije silovali, mučili i ubijali s osmijehom na licu: „...Jer u Zlu najviše iznenađuju/njegova potpuno ljudska svojstva.//“

Kako navodi Miljenko Jergović u svom eseju Marko Vešović: tumač pjesništva, „Poljska konjica tako biva poetskim povijesnim portretom i stihoklepca, tj. Radovana Karadžića, i Nikole Koljevića, i Momčila Krajišnika, i generala Gvere kao simbola militarističke moći, i Slavka Leovca, i Riste Đoge, i Biljane Plavišić.“ Ova zbirka osuđuje zlo utjelovljeno u ljudima koji djeluju kao funkcije, koji su lišeni ljudskosti. Stoga, mnoge pjesme imaju šaljivi ili pak sažaljiv ton nad onima koji nisu ništa više nego ljušture ljudskog obličja u koje se nastanilo zlo. 

Pjesnik čitateljima daje do znanja da je u Sarajevu za vrijeme opsade prvi put u svom životu osjetio snagu zajedništva i pripadnost jednom kolektivu, bez obzira na nacionalnu opredijeljenost. Govori o ratu kao krajnjoj eksploziji apsurda i nasilja. Poljska konjica je zbirka posvećena duhu zajedništva, ali ne počiva na binarnoj opoziciji Mi/Oni, nego kritikuje sve one koji su pokušali razoriti zajedništvo epitetima drugi/drugačiji. Poljska konjica, riječi iz živih usta, uobličene vezanim stihom, politički je angažovano djelo, posvećeno Mireli Pločić, drugarici pjesnikove kćerke Ivane, tj., kako to piše u posveti, svoj djeci koju je u ratu pobio prorok Ilija. 

Naslovna pjesma zbirke počinje dobro poznatim Horacijevim citatom: Exegi monumentum aere perennius (Podignuo sam spomenik trajniji od mjedi), gdje lirski subjekt govori, na prvi pogled posprdno, o pjesnicima koji su se kroz historiju perima i papirima borili protiv besmrtnog i besramnog zla, koji su poput pasa koji laju na mjesec. Međutim, njihov lavež odzvanja u beskonačnost: „... ali lajanjem digoh si spomenik / od tuča trajniji koji će, tvrdim, / stajati sve dok Miljacka smrdi. //“

Važnost poezije koja na vrlo malo prostora prevazilazi granice vremena, odzvanja kroz vijekove i suprotstavlja se udžbenicima historije, tema je koja će se provlačiti i kroz naredne dvije zbirke u ovoj knjizi. Međutim, ono što od njih zaista čini jednu cjelinu jeste skoro pa opipljivo, ali neobjašnjivo osjećanje melanholije, koju podnošljivom čine komička olakšanja, pjesnikove jezičke igre i dovitljivost. 


Knjiga žalbi – knjiga umiranja

Zbirka Knjiga žalbi, počinje stihovima Laze Kostića koji se kaje što je cijeli svoj život proveo maštajući, po umišljenom suncu, umjesto da korača ovozemaljskim prostranstvima. Time je Vešović, iznova, naglasio važnost razumijevanja odnosa fikcije i fakcije, razumijevanje onih živih usta, riječi i djela koja pjesnik oblikuje. U uvodnoj pjesmi pod naslovom Dernek, lirski subjekt se za vrijeme šetnje prisjeća prijatelja koji je jednim skokom kroz bolnički prozor optužio svijet i odbacio ga od sebe, dok se on, pjesnik, muči i troši gomilu papira da objasni: „//... zašto sprdnja / Jedini je način da kako treba / Uzvratiš teškom amaterizmu / S kojim sve ovo sklepano je s neba.//“

Ako bismo Tri knjige posmatrali kao jednu zbirku poezije podijeljenu na tri ciklusa, mogli bismo reći kako je Poljska konjica uvod u Knjigu žalbi, koja isto tako govori o smrti, ali kroz ironiju i metafizička promišljanja, gdje se smrt demitologizira i prepoznaje kao proces, umiranje, koračanje, kao u pjesmi Nitko i svak, gdje se lirski subjekt, s naglašenom ironijom, žali Bogu koji nije sjeo na skije i došao na njegov snijegom zatrpani put: „... Tebi, koji si i nitko i svak, / ostaje da se, uvijek dopola rođen, smiješiš nad ovim dopola / životom i više nego otpola smrću.//“

Pjesme Još jedno jalovo bdenje, Utrnulost, Uspomena na davna dvorenja mrtvaca, Preda mnom se nižu vrata zatvorena, Bolesnička šetnja, Koji nije došao, itd., egzistencijalistička su promišljanja o životu i smrti obojena ironijom. Sve pjesme ove zbirke čine niz žalbi melanholika koji osjeća kako je njegova duša prikovana  pjesma Koji nije došao), do te mjere je sputan da je njegova duša puzala čak i onda kada je letjela,  putuje galijom niz rijeku što ide iz nigdje u nikamo, dok su njegove misli poput niza Pikasovih slika. Navedena pjesnička slika ponajbolje opisuje melanholiju Vešovićeve poezije koja u zbirci Po suhu đemija dostiže svoj vrhunac u formi umora.



Po suhu đemija – inventura života


Zbirka Po suhu đemija počinje Kafkinim aforizmom: „Njegov umor je umor gladijatora poslije borbe, a njegov posao sastojao se u krečenju ugla jedne činovničke sobe.“ Zbirku čine dva dijela, Inventura u šezdeset petoj (bilješke za poemu) i Snoviđenja i priviđenja. Inventura je sastavljena od numerisanih pjesama, tu su 22 pjesme/bilješke koje obilježava izvjesno samopouzdanje, uobličeno kroz šaljivost. Naslovna pjesma zbirke počinje stihovima: „Zapojao Homerov Femija: / Zavezla se po suhu đemija. // Neću vidjeti Peterburg. Ni Bali.//“ Ispod krinke od gordosti, ironije i jezičkih poigravanja, leži mudrost, pomirenje i suživot sa nostalgijom. Inventura je izvjesni spisak svega onoga što lirski subjekt nije doživio i što neće doživjeti, jer ode u penzionere, ode u starost, ali inventuru, sabiranje životnih iskustava može raditi samo smireno, uz pokoji uzdah lišen patetike. Kraj zbirke, a time i kraj Tri knjige, predstavlja zalaženje u svijet snova i snoviđenja, noćnih mora, u kojima se sumiraju životna iskustva i na vidjelo dovode najčudnija, potisnuta i traumatična sjećanja: „ ... Tu sve bijaše bez imena. / I bez odjeka. Ko sred Hada. / Još živa put sam, a već sjena: / Svemu bliz, ničem ne pripadam. //“

Na taj način Tri knjige djeluju kao jedna cjelina, kao jedan život čiji početak je naglašeno traumatičan, krvav i bolan, gdje je svakodnevnica postala niz slučajnih, apsurdnih smrti na silu, čija zrelost je melanholično promišljanje o odnosu života i smrti, pojedinca i društva, pojedinca i Boga, dok je nastavak smirena inventura iskustava, koračanje kroz snove i suočavanje sa noćnim morama. 

Važnost Vešovićeve poezije, njegovog književnog uticaja, kao i prevoditeljskog djelovanja, nije potrebno dodatno naglašavati, on je već odavno zauzeo svoje mjesto među najuticajnijim književnicima s prostora bivše Jugoslavije. Međutim, objavljivanje ovih zbirki, njihovo objedinjavanje u jednu kompaktnu cjelinu, djeluje, između ostalog kao oneobičavanje dobro poznate Vešovićeve poetike, ukazivanje na važnost njegove poezije. Zbog svega navedenog, Tri knjige su poetski poklon čitateljima koji su već upoznati sa Vešovićevim djelom, ali i onima koji će to tek postati. 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku