New

Termin za oslobađanje od samozavaravanja

 

Knjiga: Katharina Volckmer, Termin, Sarajevo, Buybook, 2021, prevela Jovana Šego

Piše: Sara Kopeczky Bajić

 

Danas je moj posljednji dan u Armeniji i posljednji dan za predaju književne kritike. Planirala sam otići u obilazak muzeja posvećenog armenskom genocidu i nakon toga sjesti i dovršiti pisanje (vjerujem da je malo toga toliko inspirativno kao rokovi). Ono što nisam mogla predvidjeti jest da će mi posjet ovom muzeju biti ključan za pisanje teksta, i da će mi donijeti sasvim novu razinu shvaćanja ovog romana.

Ispred muzeja ugledala sam policiju i hitnu pomoć. Malo prije mog dolaska, dvadesettrogodišnji Armenac odlučio je okončati svoj život skokom s vrha masivne, sive zgrade Muzeja genocida, s pogledom na Armensku zastavu. Padala je kiša, a s razglasa je odjekivala tugaljiva operna arija, vjerojatno prijenos obližnje mise. Težina tog dana naslagala mi se na tjeme i zavezala želudac u čvor i prije nego što sam ušla u veliku, sivu zgradu. A onda je postalo još gore.

Svi znamo za Holokaust. On je, na implicitan način, obilježio i Termin Katharine Volckmer, koja, iako o Hitleru priča uz puno cinizma i mračnog humora, ipak ne može pobjeći od te teme, toliko prisutne u njemačkoj kolektivnoj svijesti. Za Armenski genocid, koji se dogodio još ranije, zna značajno manje ljudi. Pa ipak, i on je imao vrlo traumatične posljedice na svijest cijele nacije.

Adolf Hitler je 1939. godine svoj govor navodno zaključio idućom izjavom: „Tko, naposljetku, danas govori o Armenskom genocidu?“ Bio je to, po svoj prilici, pokušaj traženja izlike za genocid koji je kasnije izvršen nad Židovima, odnosno Holokaust kao najveću ranu Drugog svjetskog rata, čija se ostavština i dan-danas osjeća posvuda u Europi. Njemačka kolektivna krivnja, pojam je koji označava zajedničku krivnju njemačkog naroda zbog zločina koji su počinili njihovi sunarodnjaci. Iako ta krivnja slabi iz generacije u generaciju, svijest o prošlim događajima još uvijek je vrlo snažna i živa u duhu njemačkog naroda, a duhovi prošlosti progone i autoricu ovog romana.

Katharina Volckmer rođena je u Njemačkoj, ali kad bismo za nju rekli da je njemačka spisateljica, upali bismo u opasnost od pretjeranog pojednostavljivanja jer odnos s vlastitim nacionalnim identitetom za Volckmer je poprilično kompliciran. U London, u kojem i danas živi, preselila se ubrzo nakon što je postala punoljetna, a pitanje nacionalnosti, kao i seksualnog identiteta, neki su od ključnih toposa njenog, obimom nevelikog, ali sadržajno i tematski vrlo gustog prvijenca.

Jedno od klasičnih pravila kreativnog pisanja glasi: izbjegavajte preduge monologe, introspekcije i struju svijesti jer tako upadate u opasnost da dosadite čitatelju. Volckmer je u ovom romanu pogazila sva takozvana pravila i tako dokazala da pisac koji zna što radi i dobro barata spisateljskim zanatom zaista može pisati kako god želi. Unatoč odabranoj tehnici, nitko je ne bi mogao optužiti za monotonost: njen način pripovijedanja hipnotički nas uvlači u priču, upadamo u nju kao u vrtlog i baš kad nam se učini da smo izgubili nit, nađe način da sve meandriranje poveže u koherentnu i neizbježnu poantu. Stilski razigrana, ali jezično iznimno precizna, Volckmer otvara brojna pitanja i na njih redovito daje više odgovora, prepuštajući čitateljima da sami odaberu svoju istinu.

Roman ima brojne postmodernističke karakteristike: vijuga kroz vrijeme, obiluje ironijom i cinizmom, a autoreferencijalnost je jedno od glavnih karakteristika ovog djela. Iako su česte reference na značajne povijesne trenutke, ovaj roman prije svega je fokusiran na mikrosvemir pripovjedačice, odnosno na način na koji se značajni događaji reflektiraju na pojedinca i međuljudske odnose, u prvom redu obiteljske, kao i odnose sa samom sobom. Jer priča nisu činjenice, već značenje koje im pridajemo.

„Opsada je trauma za kojom se biva nostalgičnim“, napisala je književna kritičarka Lamija Milišić na Bookstanovoj stranici povodom VII međunarodnog festivala književnosti Bookstan, u čijem je fokusu opsada kao književni motiv. Čini se kao da u slučaju ove knjige pripovjedačica svoj život, kao i povijest svog naroda, promatra upravo kao traumu za kojom se ipak osjeća doza nostalgije. Jer značajni povijesni događaji pojednostavljuju stvari, ogoljavaju ih i svode na proste faktore. Nostalgija za traumom nostalgija je za jasnoćom, za jednoznačnošću, ili za dobi kad se u takvu jednoznačnost još moglo vjerovati, makar to uvjerenje bilo i pogrešno. Jer kad je sve upitno, promjenjivo i relativno, za što da se čovjek uhvati? I je li to uopće nužno?

Knjigu otvara prisjećanje na san. Pripovjedačica sanja da je Hitler i drži govor svojim sljedbenicima. Neugodno joj je pričati o tome, kako kaže, i tako njemačka krivnja prvi put pomalja svoju glavu u ovom djelu. Nekoliko stranica kasnije, Hitlerove postupke pripisuje tome što se on osjećao nesretno u svom tijelu, što je još jedan od ključnih motiva koji se protežu cijelom knjigom. Upravo je tjelesnost glavni izvor nelagode za pripovjedačicu, bilo da se radi o obiteljskim i ljubavnim odnosima, ili o rodnom i spolnom identitetu.

U početku romana, zbog ispovijednog nastupa u kojem pripovjedačica doktoru Seligmanu priča svoje snove i najskrivenije misli, čitatelj može pomisliti da čita transkript s psihoterapije. Na kraju je, međutim, jasno da je naslov Termin zapravo termin za konzultaciju u vezi operacije promjene spola, nakon kojeg pripovjedačica planira preuzeti ime svog pokojnog brata i postati Emil.

Odnos s majkom jedan je od najkompliciranih odnosa u životu pripovjedačice: „I nikom se više ne divim nego ljudima koji su pronašli način da vole svoje majke; mislim da je to najveći životni izazov, to je ono što bi svijet učinilo boljim mjestom.“ Majčina tjelesnost, odnosno nesavršenost iste, izvor je tjeskobe za pripovjedačicu, a jedan od primjera gdje je to najuočljivije jest promatranje majčinog ožiljka od carskog reza koji „nije zacijelio kako treba i izgledao je poput svjetlucavog crvenog crva, a ja, umjesto da budem zahvalna, uvijek sam još više prezirala njeno tijelo zbog te mrlje, taj očigledni znak slabosti.“ Slabost, dakle, ne izvire samo iz majčina ožiljka, već iz njene same ženskosti, koju je pripovjedačica prezirala i odbacivala, još i prije nego što je bila u stanju osvijestiti i artikulirati zbog čega.

Tjelesnost, doduše, za pripovjedačicu nije samo izvor tjeskobe, već i ljubavi: „suprotno od onoga što pričaju, za ljubav je potrebno tijelo. Sve te gluposti o dušama jednostavno nisu istinite, da možete voljeti dušu neovisno o obliku u kojem dolazi.“ To se vidi i u njenom odnosu s K. Iako je njen primarni romantični partner i velika ljubavna priča, o njemu zapravo zna iznenađujuće malo, što nas navodi na pomisao da među njima, unatoč strasti, nedostaje stvarne bliskosti: „nismo mnogo razgovarali o onim stvarima koje bi nas trebale definisati, kao što su poslovi i frizure (...) K. je bio slikar kojem je žena plaćala račune.“ One informacije koje nam o K. ipak otkriva, čitatelji dobivaju na kapaljku. Za razliku od pripovjedačice, K-ovo podrijetlo ostaje nepoznato: nikad joj nije rekao odakle je, samo da ne voli o tome puno govoriti. Uočavamo da pitanje podrijetla nije vezano samo uz obitelj i nacionalnost pripovjedačice, već i uz ljubavnog partnera: njegovo izbjegavanje razmišljanja i razgovaranja o tome odakle dolazi suprotno je njenoj opsesiji istime. Čini se kao da je upravo začudnost i netipičnost njihovog odnosa glavni razlog njene zaljubljenosti u K, posebno kad uočimo njen ciničan stav prema onome što smatra klasičnom ljubavnom paradigmom: „oduvijek sam imala osjećaj da su muškarci nesposobni voljeti žene onakvima kakve zaista jesu, i da ih zato pretvaraju u tortice (...) nešto što je lijepo dekorisano i što je sposobno danima vas održavati u životu ako je potrebno, nešto što bi moglo nahraniti porodicu, ali nešto što nikad ne biste kupili u prodavnici ako nije savršeno...“ Jedan je to od mnogih feminističkih trenutaka ovog romana, koji naglašava opasnost muškaraca za idealiziranjem žene i posljedično svođenje na ideju, umjesto stvarnu osobu.
Pri kraju romana doznajemo da se K. „konačno vratio u vrt svojih roditelja i priznao svoju ljubav prema tom stablu čije su grane s godinama dovoljno ojačale da nose njegovo beživotno tijelo kroz zamiruću svjetlost zimskog dana“. U svjetlu tog saznanja, način na koji smo K. upoznali tijekom romana postaje logičniji – s obzirom na doživljenu traumu i tragičan završetak K- ovog života, šturi način saznavanja informacija o njemu, kao da pripovjedačica čupa riječi, postaje sve jasniji.

Za protagonisticu, ljubav i smrt kao da su dvije strane iste kovanice, a suprotno njima je ravnodušnost i kao njen produžetak, cinizam i odlazak u apsurd.

Kolektivne traume koje su se odvijale kroz povijest u naslijeđe su nam ostavile trusna tla. U Armeniji, čak i stotinu godina nakon genocida, i dalje su česti slučajevi poput mladića koji je danas tragično preminuo, na što je, vjerujem, značajan utjecaj imao i sami narativ o genocidu koji je toliko živ i prisutan u armenskoj kulturi da je na njemu izgrađen njihov cijeli nacionalni identitet, što čak i najmlađi naraštaj sprečava da se okrene budućnosti.

„Možda se sve ovo moralo desiti kako bih napokon shvatila da moram doći i vas posjetiti, da je jedina prava utjeha koju možemo pronaći u životu biti oslobođen vlastitih laži“, piše Volckmer pred kraj romana: sloboda je prije svega sloboda od samozavaravanja. Bilo da se radi o pitanjima vezanima uz velike povijesne događaje, uz nacionalni identitet, ili pak onaj bliži, na razini pojedinaca, odnosno vlastite percepcije spola i roda. Čini se kao da je pripovjedačica prvo morala osvijestiti laži koje je pričala samoj sebi, upoznati se i prihvatiti onakvom kakva uistinu jest, i tek kao takav pojedinac biti u stanju autentično sagledati širu sliku i nastaviti dalje, oslobođena.

Iako na brojna pitanja koja ovaj roman postavlja ipak ne dobijamo konačne odgovore, možda je upravo to najbolji odgovor: mijenjajmo oblik kroz vjekove, ali nikada ne nestanimo, kao da je suočavanje s promjenama bez straha i srama najbolji savjet za budućnost koji nam autorica može ponuditi.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku