New

Modeliranje trodimenzionalne lirike



Igor Borozan, Kutija za konce, Sarajevo, Buybook, 2022.

Piše: Nermana Arnautović

Šta sve stane u jednu kutiju za konce? Isto je pitanje kao i: šta se sve može kreirati od riječi, misli i ideja u kutiji zvanoj čovjek? Kako usporiti njihovo komešanje u ljudskim glavama i posložiti ih tako da svaka nit i riječī i mislī i idejā dobije svoje mjesto i time postane važna? Na ova pitanja Igor Borozan svojom drugom zbirkom pjesama dao je jedan od mogućih odgovora: niti svoje unutrašnjosti preobraziti u stihove. Njegova Kutija za konce metafora je za zbirku pjesama, a koja je, dalje, aluzija na umjetnost riječi – književnost. 


Brašno, pa jabuke, cimet... 

treba umijesiti radosno, razdragano i raširenih zjena da bi se ispekao kolač pun ljubavi. Ni kolač, ni pjesma, kao ni cijeli život neće biti ukusan, milozvučan ni uspješan ako se u njega ne ubaci jedna kašika ljubavi. Ukazujući na potrebu za njom Borozan prvi ciklus ove zbirke koncipira tako što između svake pjesme bazirane na motivima iz svakodnevnog monotonog života (hladan dan, mobiteli, smrznuti automobili, pamuk samoće, računi) uvrštava stihove o ljubavi. Neimenovana voljena svojim nevinim i radoznalim držanjem balansira život lirskog subjekta između apsurda i realnosti isto kao što njen zagrljaj i stisak ruke simboliziraju sigurno pristanište za njegov putnički brod. 

Već u pjesmama prvog ciklusa lirski subjekt oštroumno promatra svoju okolinu, detaljizirajući njene, naizgled, beznačajne komponente. To je sklonost k oneobičavanju stvari, odnosno mijenjanju percepcije njihovog promatranja: „ljubav je, govoriš joj / ona mrlja šećera / što struni se na dlan / kad kocku prelomiš / i podijeliš je / tebi pola, pola meni.“

I nije samo prah kocke šećera prelomljen na dvoje postao mjerom ljubavi nego je i ekser na zidu sobe vrijedan spomena jer je na njemu bila okačena jedna slika. Tako i osunčani minaret koji stražari iza leđa stvara prijatan ugođaj, kći ponavljajući lekcije o humanizmu i guleći mandarine doziva jesen, dok starica zagnjurena u gajbu narandži živi u svom dalekom proljeću. Ovim postupkom autor oživljava mrtve predmete zbog čega čitalac poželivši da ih dotakne, pomiriše ili zagrli, treba shvatiti kako ljudska okolina postaje onakva kakav je i čovjek koji se prema njoj ophodi. 


Posljednji su dani mira... zbližio nas je rat...

Dužina konaca u kutiji mnogo je duža nego što se u prvom ciklusu pjesama činilo: oni se odmotavaju u prošlost i iz nje donose motive za stihove, koje prepoznajemo već u drugom ciklusu Stol i stolicu, malu crvenu pepelnicu. Taj je ciklus svojevrstan prijelaz k trećem – Sniježan od križa trag – budući da je u njemu ratna tematika iz prošlosti najdominantnija. Iako je podijeljena u pet ciklusa, zbirku u cjelini prožima isti kolorit sjete i melanholije pomiješan s tupim bolom uzrokovanim suptilnom tišinom koja otkriva da je autor svoje riječi spuštao na papir lagano kao sastojke u posudu za pečenje kolača. Stihovi lepršaju čak i kada tematiziraju rat jer su značenja te riječi, sa svim konotacijama koje je prate, oslobođena očekivanog, bilo da se o ratu govori spontano: kao da svi su, tek, istrčali na ulicu / mahnuti svatovima i ukupiti / bombona, ili metaforički: djevičanska je prešla tama, kao i vojnička čizma

Poput starijeg seoskog gospodina koji pred smrvljenim crvenim crijepom provlači mali plastični češalj kroz sijede vlasi kao da odaje poštu palom vremenu, i Borozan uvršatavajući neratne motive među ratne ostavlja prostor takvom gestu. Time ujedno nastoji svog lirskog subjekta smjestiti u novo i drugačije vrijeme. Zato čitaoce ne treba iznenaditi konobar koji živahno, kao da pleše usisava nečije plaćene mrve, ni mladić koji osluškuje kako mu damara tijelo niti kćerka koja crta. Iako je novo, vrijeme dvadeset prvog stoljeća nije jednostavno: njegova težina osim u siromaštvu, prevari, nelagodi i strahu, ipak se najviše prepoznaje u prolaznosti, a najsporije prolaze nesreće: poput drvenih bojica / potroše se djetinji dani // zelene srijede / subote žute / plavi ponedjeljci // ostanu crne / nedjelje // one, dijete moje, traju. A nesreća predstavlja i što je sve, od početka do kraja svog postojanja, predodređeno za uspomene, manifestirane u različitim izrazima: očevoj fotografiji ili majčinom glasu.


I daj liniji njeno okruženje!

U Kutiju za konce stala je i Borozanova svjesnost o ljudskoj potrebi za naivnom utjehom i nadom u bolji život. Naivne su jer će prije ili poslije trag križa u snijegu ili pokriti novi snijeg ili će ga otopiti sunce, kao što ni Krleža neće kupiti nove cipele za kišu. Ipak, čovjek je pronašao sreću ako i u takvoj prevari osjeti slast jer, kako u Leptiru, jedinoj pjesmi posljednjeg istoimenog ciklusa zbirke, Borozan podsjeća, sreću čini otkrivena vrijednost jedne sitnice u gomili ništavila: „Na ruševini u dnu naselja, / među dječijim grafitima i mezarjima, / pogledima svakakvim izložen, // leprša potpis moje kćeri // njen je potpis // obris leptira.“

Obris leptira u potpisu EB pokazuje da pjesme nisu dvodimenzionalne slike, nego da posjeduju i dubinu, zbog čega one postaju primjeri, ne samo književnosti nego i umjetnosti oblikovanja volumena u prostoru – kiparstva. U zavisnosti od strukture materijala, njegove savitljivosti i dostupnosti u kutiji, kiparsko se djelo može osjetiti, odmjeriti, pa i pročitati dodirom. Borozan, i u stvarnosti profesionalni kipar, oblikuje pjesme koje doživljavamo i opipavamo samo nakon što ih sagledamo u cjelini – kiparsko djelo ima toliko kompozicija, koliko ima i uglova gledanja: „Na stolu se zadesile / izvrnute / dvije štruce // udaljim se tiho / nekud / Da ih ne poremetim / u molitvi.“

Stoga kada otvorimo kutiju i ugledamo konce – šarene, nepravilne veličine, debljine i dužine, pomalo neuredne i naizgled neupotrebljive – imamo dvije mogućnosti: zatvoriti i baciti kutiju s njenim sadržajem ili odmotati konce te im dati krila da se vinu k umjetničkim i humanističkim visinama kojim lete i Borozanovi konci. A pjesme ove zbirke takve visine mogu dostići zahvaljujući autorovom nezadržavanju na književno-umjetničkom aspektu pjesama tj. zahvaljujući proširivanju tematskog, idejnog i poetičkog poimanje lirike na druga polja ljudskog stvaralaštva u skladu s njegovom osobenošću i kreativnim potencijalom. Prema tome svaki pročitani stih obogaćuje čitaoca s obzirom na koncepte i tačke gledišta s kojih pjesme proučava i recitira. 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku