New

Ljubav je kapija


Defne Suman, Vrelina ljeta, Sarajevo, Buybook, 2022, prevele Sabina Bakšić i Alena Ćatović 

Piše: Marija Pavković Baković

Opirati se postojanju zla uzaludno je. Jedina stvar koju sam mogla uraditi bilo je to da nakon svega umjesto mržnje i srdžbe izaberem ljubav.

Vrelina ljeta novi je roman autorice Defne Suman čiji se tematski fokus bazira na potrazi za identitetom, za pripadnosti određenoj kulturi, naciji, vjeri, za pripadnosti nekome ili kako autorica ponajbolje ističe – pripadnosti samome sebi. Iz Vreline ljeta pulsira nostalgičnost koja služi kao unutarnji pokretač radnje čija je okosnica putovanje ka spoznajama o obiteljskim identitetima i odnosima, a prvenstveno o spoznaji vlastitog ja.

Intrigantne i misteriozne prošlosti koje sve življe tinjaju u sadašnjosti pripovijedanja utječu na osobitu atmosferičnost radnje. Koliko god pripovjedačici bilo lakše živjeti linijom manjeg otpora, linijom neotkopavanja zakopanih identiteta, ipak ju je vrlo brzo poveo unutarnji poriv za kristalizacijom zamršene obiteljske pozadine. To pak dovodi do zaključka da se opire emotivnoj rezignaciji koja najčešće usljeđuje pri izvršavanju ustaljenih društvenih svakodnevica. 

Pripovjedačica je buntovnica koja se takvim jednoličnostima opire dinamičnim ljubavnim životom. Međutim, i takva dinamika upada u cikličnu monotoniju poput hitrih komaraca koji su se „skupljali oko pocnjelog, otrcanog štrika razapetog između dva zida“. I pripovjedačica Melika postaje razapeta između muškaraca kojima žena „ne pruža sebe već samo prostor na kojem će on s užitkom igrati ulogu lovca“ i infantilnog Petrosa. Kasnije se ta razapetost proteže i na dobroćudnog muža s kojim ima konvencionalno zadovoljavajući brak i sigurnost, međutim, ništa više. Uslijed toga „ništa više“ i proizlazi između ostaloga njezina neutaživa potreba za pažnjom drugih muškaraca i za ljubavnim avanturama u duhu adolescentskog poriva za uživanjem u trenutku. Naturalizirani prikazi odnosa s Petrosom i polubratom Džemom su u suprotnosti s refleksijama na obećavajuće početke braka sa Sinanom. Jasno je da je priroda pripovjedačice Melike u korelaciji s naslovom romana. Splet okolnosti koji ju je doveo u brak s osobom oprečnog karaktera prouzrokuje čitateljsku empatiju prema njezinim slabostima. 

Pripovijedanje je često retrospektivno, a svaka izmjena vremenske perspektive djeluje kao promjena čina u drami. Uz to, mnogo je unutarnjih monologa, a čest je i motiv zastora. Osim teatarskih mogućnosti konotiranja tog motiva, njime se jasno ukazuju i na dualnosti identiteta kao i dualnosti vremenskih kategorija, osobito prošlosti. Općenito, vrijeme u romanu funkcionira kao lajtmotiv i koliko god je satova u kući Melikine bake Safinaze, toliko kroz cijeli roman otkucavaju impulsi prošlog vremena. Neprestano se skreće važnost na njegovu relativnost i cikličnost, tihoću, čiji pak svaki otkucaj ima pomno značenje. Neprestano pulsira dramska napetost koja se nerijetko manifestira i jasnim vizualnim i akustičnim motivima misterioznih mjesta radnje. U ovom romanu uz pokoja pokliznuća u opća mjesta, uočljivi su i lirski fragmenti koji kondenziraju emotivni naboj ključnih momenata za oblikovanje psihološke karakterizacije likova. 

Kako se radnja odvija nekronološki, tako pripovjedački ton dobiva različite dimenzije. Pri retrospekciji, često zvuči infantilno, što je sjajno pospješeno uvjerljivošću magičnih, bajkovitih, čak i fantastičnih elemenata pomiješanih s usmenim predajama i legendama. Safinaz u očima Melike-djeteta predstavlja čarobnicu, zaštitnicu, sigurno, toplo utočište kao vrelo mudrosti. Unutarnji glas djeteta-pripovjedačice se osobito sugestivno referira na vlastiti odraz u ogledalu koji postaje suprotan onom nametnutom u bajkama, a kasnije i društvenim normama. Postavlja se pitanje zašto su Pepeljuge „visoke, vitke, otmjene“? Što s onim djevojčicama koje su „debeljuškaste i crnomanjaste poput Ciganke“? Stavljen je naglasak na poimanje žene kao predmeta divljenja već u najranijoj dobi, kao lutke savršenih proporcija čime ovaj roman pruža mogućnost čitanja ovog romana kroz feminističku perspektivu. 

Osobito zanimljiv i intrigantan lik je baka Safinaz koja ima više lica, uloga, identiteta. To je lako uočljivo već samom ustreptalošću teksta, reskim, kratkim rečenicama, nedovršenim pri opisivanju dolazaka njezinog ljubavnika Paše u kasne noćne sate. Kad bi dolazio Paša, kao da je lebdio iznad sadašnjosti pa tragovi te sadašnjosti ne bi bili vidljivi. Kao da je bio dio Safinazinog mogućeg, ali neostvarenog života, dio fikcije jer čak bi pri njegovom dolasku utihnuli i Safinazini satovi, stoga i protok vremena koji svakim novim otkucajem donosi novi bol. Lik Paše je idealiziran, a na trenutke su mu pridodane i magične osobine. 

Pripovjedačica vješto vodi radnju kulminaciji tako da je čitatelj neprestano u treperavom stanju iščekivanja prateći radnju koja se postupkom retardacije usporava. Svi likovi su živjeli u prošlosti prekrivenoj zastorima, međutim, svi su tragali za spoznajom. Osobito Melikin otac, Orhan koji nije ostavio obitelj iz hira, kako se to desetljećima njegovoj očajnoj kćerki činilo. Za nju je bio najveća boljka i izdajnik, a za Petrosa najveći junak i spasitelj njegove brutalno silovane majke Eleni. Orhan na kraju svog života odbija pripadati i Turskoj i Grčkoj, i katoličkom i islamskom groblju. Želja mu se i ispunjava kad se njegov pepeo, ostaci njegovog identiteta, prosipaju po mjestima koja su obilježila njegov život. U ratu mu ne pomaže pripadnost ni jednoj naciji. Brutalan odnos ratnika prema civilima je prikazan naturalistički čime je dodatno pospješena plemenita, univerzalna poruka ovog romana o uzaludnosti ratovanja. Osvete nad nevinima zbog tuđih grijeha u prošlosti oslikavaju ciklični, monotoni ritam ponavljanja zla baš kao što Safinazini satovi jednako, u nedogled ponavljaju svoje otkucaje. Naposljetku, čitatelju se jasno implicira poruka da je sve besmisleno jer se uništi ljudsko dostojanstvo, savjest i život te se više ne zna ko za koga i protiv čega ratuje. 

Ova tema se nadovezuje na feministički aspekt romana, ne samo s obzirom na jeziv prikaz silovanja Orhanove druge žene Eleni nego i na njezino stanje poslije. Njoj nije bio najveći problem fizička i duševna slomljenost i ranjenost nego to što je ostala trudna, što je morala čim prije biti udana i situirana, nebitno za koga, kako i gdje. Bitno je bilo „osvjetlati obraz pred narodom“ kao da je ona nečemu kriva za nesreću koja ju je snašla. Spominje se i kategorično odbijanje pobačaja silovanjem začetog djeteta. Elenino psihološko stanje je razrađeno samo u fragmentima, a čitatelj je prepušten vlastitim interpretacijskim mogućnostima: je li ona dijete zadržala radi zadovoljenja vjerske norme ili je zaista dijete smatrala nevinim stvorenjem koje ne zaslužuje biti ubijeno.

Zanimljivo je istaknuto da krvna povezanost ne garantira istinsku povezanost. Melikina majka je bila bliža s posvojenom kćerkom Minom nego s vlastitom. Nju cijeli život prati usamljenost te predstavlja tipičnog modernog čovjeka naviknutog na otuđenje i monologe s onima kojih više nema zbog nemogućnosti kvalitetne interakcije sa prisutnima. Melika je u takvoj usamljenosti utjehu pronalazila u polubratu Džemu od kojega je jedino dobivala pažnju. S njim je prvi put iskusila ljubav. Često se intertekstualiziraju antički tekstovi pa se u odnosu sa polubratom Džemom, Melika identificira sa Elektrom aludirajući na Edipovski kompleks, u odnosu s Petrosom referira se na boga Dioniza. Identificira se i s Emmom Bovary „ugledavši se na svoju omiljenu spisateljicu, odlučila sebi oduzeti život“. Ubacuju se i mitski predlošci poput Selene i Heliosa koji predstavljaju Mjesec i Sunce što dodatno pospješuje mnoštvo fantastičnih elemenata romana. Osim samoće, sveopće otuđenosti i nedostatka pažnje, najveći razlog Melikinih nevolja je strah od „zuba vremena i navike“. Strah od destruktivne monotonije u koju se opet nekako čak i dinamičnim, modernim načinom življenja upadne, strah od braka koji „čovjeka sputava i ograničava“.

Koherentnost i pročišćenost izraza, fluidnost rečenica, elementi fantastičnog, mitološkog, poetskog, dramskog, spajanje antičkih referencija i postmodernih tema, mogućnost feminističkog pristupa tekstu, antiratna poruka samo su neki od mnoštva sjajno iznijansiranih elemenata Vreline ljeta, romana o potrazi za samim sobom, za prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, o borbama s najvećim neprijateljima; vlastitim slabostima, samoćama i podjelama. 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku