New

Igor Stanojoski: Sve zemlje na Balkanu imaju iskustva s kolonizatorama i neprijateljima, ali se o tome naglas ne priča jer su to velesile

RAZGOVARAO: Matej VREBAC

Roman "Disomnije" makedonskog spisatelja Igora Stanojoskog će biti predstavljen na ovogogodišnjem Bookstanu koji se održava u Sarajevu od 6. do 9. jula.



Roman Disomnije objavljen je na makedonskom jeziku 2017., a ove godine bosanskohercegovačka izdavačka kuća Buybook objavila je prijevod djela. Kako je došlo do suradnje i objavljivanja prijevoda? Je li ovo jedan od prvih prijevoda Disomnija?
 
-           Smatram da Seida Beganović, koja je prevela roman, jeste inicijator i najzaslužniji čovjek što je došlo do ovog, prvog prijevoda Disomnija. Prezadovoljan sam Buybookom i svim predivnim ljudima s kojima sam komunicirao u ovome procesu i koje ću upoznati u Sarajevu.
 
Uskoro dolazite u Sarajevo, povodom promocije Vaše knjige na Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan, a ovogodišnja tema je Opsadno stanje. Radujete li se promociji na Bookstanu? Kako shvaćate ovogodišnju temu festivala?
 
-           Da, svakako da sam veoma srećan zbog svog dolaska na Bookstan. Temu Opsadno stanje je lako povezati sa Disomnijama, a još više s romanom na kojem upravo radim. Događanja zadnjih godina nam stvaraju taj osjećaj opsadnog stanja. Sad je rat u Ukrajini, pre je bila korona, i pre toga smo u Makedoniji osjećali nešto slično zbog jednog ludačkog niza represivnih političkih događanja. Nepravde u makedonskom društvu – to isto izaziva zatvaranje ljudi, kao u nekoj kabini, gde kao da ne čujemo ništa, da ne znamo ništa, jer, kako volimo da kažemo, ionako ništa promijeniti ne možemo. Ne znam da li i vama ovo zvuči poznato u kontekstu BiH.
 
Vaš roman je poprilično žanrovski složen, od elemenata trilera, ljubavnih pa sve do folklornih motiva. Možete li nam reći nešto više o tome kako ste uspjeli spojiti različite motive, od vampira i vila pa sve do Putina, od političke do lične drame?
 
-           Ja ustvari ne volim žanrovske romane, ali volim da se igram sa žanrovima. Sjetite se samo na onaj flert sa hororom, koji je isto prisutan u Disomnijama, ali to je to, za sada to treba promatrati kao moj stil, taj žanrovski hibrid, a u tom stilu će biti i moj slijedeći roman. Što se tiče političke i lične drame u Disomnijama, treba imati na umu da Disomnije nije roman samo o Ukrajini nego i o Makedoniji. Kad je roman izašao u 2017. godine, makedonski čitatelji i kritičari su primjetili korelacije jer i kod nas se dogodila promijena vlasti putem obojene revolucije.
 
Glavni junak Disomnija itekako ima veze s Ukrajinom i njezinim društvom te kulturom, no kakve su Vaši lični odnosi s tom zemljom? Jedno vrijeme ste radili na Univerzitetu u Lavovu?
 
-           To su izuzetno topli odnosi. Ukrajina je moja velika ljubav. Recimo ovako: Makedonija je moja mati, a Ukrajina je ljubav mog života. Ovo u prenosnom značenju, naravno, jer mi je supruga ipak iz Makedonije. Jako mi je žao zbog svega ovoga što se događa danas u Ukrajini i svega što se događalo počevši od 2013. godine. Radio sam na Univerzitetu u Lavovu i mogu reći da sam u Lavovu sreo najsrdačnije ljude u mome životu.
 
Koliko se Ukrajina promijenila od Euromajdana pa sve do danas? Šta mislite o onome što se sada dešava u Ukrajini, ako ga promatramo kao “opsadno stanje”? 
 
-           Nisam optimista. Mislim da je sad prekasno da se situacija spasi, ljudi su poginuli, teritorija je izgubljena, bilo je osam godina da se ovo spriječi, u kojima ni ukrajinski političari možda nisu najbolje razumeli neke stvari. I sve zemlje na Balkanu imaju iskustva s kolonizatorama i neprijateljima, ali se o tome naglas ne priča jer su to velesile. A s velesilama se moraš dogovarati. I mislim da su Ukrajinci pogrešno shvatili da Rusija nije velesila ili da će zbog njih (Ukrajinaca) nastati Treći svijetski rat u kome će druga velesila uništiti Rusiju, da bi Ukrajinci živeli srećno. Teška je to tema. Iskreno mislim da o nama – Makedoncima, Ukrajincima, Bosancima... iskreno ne brine niko. Možemo se samo sami pobrinuti za sebe, ukoliko nas i u tome ne spriječe, a spriječavaju nas.
 
U jednom trenutku protagonista Disomnija progovara “Pobjeđuje ona istina koja će biti iskazana glasnije, s više novca.” No koliko, prema Vašem sudu, danas košta istina i koliko glasno se ona kazuje?
 
-           To svakako zavisi od toga o kojoj/čijoj istini govorimo, ali u svakom slučaju nije moje da sudim, nego postoje ljudi koji znaju dosta tačne cifre o tome koliko je koja istina koštala. Na primer, 2015./16. u Makedoniji smo imali kampanju, koju su nazvali „Istina o Makedoniji“. Postoje upućeniji ljudi, koji znaju koliko miliona je bilo potrebno da bi se Laž o Makedoniji plasirala kao Istina o Makedoniji. I uopšte, svaka obojena revolucija ima svoju cijenu.
 
Pitanje istine, odnosno medija i propagande, zauzima važno mjesto u Vašoj knjizi. Koliko je teško dokučiti istinu u vremenu kada “svako viče svoju u košmaru nijansi” i koliko je književnost (ne)moćna pred propagandom?
 
-           Propaganda je, svakako, bogatija i moćnija od književnosti. U slučajima kada propaganda smatra da je i književnost moćna, onda ona kupuje sebi književnost i književnost postaje deo propagande. Na kraju krajeva ne može biti slučajno i to da kad u državi ide obojena revolucija, velika većina pisaca su na njenoj strani. Dokučiti istinu nekad je teško, nekad lako, no ni u jednom ni u drugom slučaju to ne izaziva teškoće po mašineriju propagande.
 
Junaku Vašeg romana život se drastično mijenja nakon samo jednog Facebook posta. Kakvu ulogu danas igraju društvene mreže u formiranju javnog mnijenja i politika? Jesu li se stvari u realnosti odmakle od situacije prikazane u Disomnijama?
 
-           Društvene mreže stvaraju iluziju pojedincu da može nekako uticati na stvari, da može nešto promijeniti. Time oduzimaju vrijeme i energiju pojedincu, a istina je da on preko njih ništa ne može promijeniti, osim što će otkriti svoju poziciju „hijenama“, koji su organizovani i plaćeni da ocrne takvog pojedinca.
 
Zanimljiva je intertekstualna relacija koju uspostavljate s velikom Svetlanom Aleksijevič? Kakvu ulogu je igrala njezina knjiga Rat nema žensko lice tijekom procesa pisanja romana?
 
-           Ja sam prevodio tu knjigu s ruskog na makedonski. Krenulo je od toga što mi se dopao neki citat, mislim da je to bio ono „svako viče svoju istinu...“, pa onda i drugi i treći, koliko ih ima? Mislim da su ukupno četiri u cijelom romanu, i na kraju sam odlučio da ti citati dominiraju. Isto, ne treba zaboravljati da je jedno od glavnih pitanja u Disomnijama, Nastjina uloga u „revoluciji“, odnosno u „ratu“, koji nema žensko lice, ali Nastja je tu, u žiži.
 
Vjerujete li Vi jednako, kao Vaš junak, da svaki čovjek predstavlja sistem priča?
-           Ja vjerujem svojim junacima, moram ih razumeti i prihvatiti, tako da, ako on tako kaže, onda vjerujem i ja da smo svi mi neki sistem priča.
 
Kakav je položaj suvremene književnosti koja se piše na makedonskom jeziku? Naročito ako je promatramo u odnosu na onu regionalnu, pretpostavljam da nema velikih razlika s obzirom na status književnosti pisane na manjinskim jezicima? Kojim smjerom teku savremena produkcija i književna kultura u Makedoniji?
 
-           Makedonskim piscima nije lako da se probiju na put ka velikim tržištima. Program za finansiranje prijevoda makedonske književnosti postoji, ali nije organizovan na potreban način, nema jasnih kriterija, termina, niti vidljivosti. Što se tiče produkcije, da, mislim da imamo dosta autora, koji zaslužuju pažnju svijetskih agenata i izdavača. Od književne kulture nisam previše fasciniran, jer mislim da su najtraženiji romani „pronađi ubicu“, ali nađu se čitaoci i za „ambiciozniju“ književnost.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku