New

Adania Shibli: Moja želja je samo pisati, to je jedina želja koju prepoznajem

 Foto: Hartwig Klappert 
RAZGOVARALA: Ivana GOLIJANIN
 
S Adaniom Shibli smo razgovarali o njenom romanu „Sporedan detalj“. Spisateljica je govorila o izazovima pisanja i vlastitoj poziciji autorice u savremenoj književnosti.
 
Vaš roman „Sporedan detalj“ je objavljen u bosanskohercegovačkoj izdavačkoj kući Buybook. Kako je došlo do ove saradnje? Koliko ste Vi upoznati sa našom književnošću?
-           Iznimno sam počastvovana što je Buybook izdao moju knjigu; prevodioc, urednik, čak i dizajner su pružali veliku podršku i uložili sav svoj trud u proces izdavanja. Osjećaj je divan, jer, čini mi se, da je knjiga u dobrim rukama, i na tome im zahvaljujem. Čitala sam dosta literature iz bivše Jugoslavije, a učestvovanje na „Bookstan“ festivalu će, nadam se, omogućiti da otkrijem još više djela. Jugoslavija mi djeluje zamršeno, kao i rat u istoj; oduvijek sam to pokušavala razumjeti, ali nikako ne uspijevam. Moj neuspjeh leži u pomisli kako je moguće da se, u tako kratkom vremenu, bliskost pretvori u neprijateljstvo, a na koncu, dolazak u Bosnu i Hercegovinu je posljednja stanica u ovoj potrazi. Bila sam u svim bivšim dijelovima i zemljama Jugoslavije, a Bosna će biti posljednja, i dolazim s puno poniznosti i pognute glave u spomen na sve one koji su poginuli u građanskom ratu. Teško je tamo stići iz Palestine.

Pišete o zatočeništvu, brutalnom silovanju i ubistvu mlade djevojke iz beduinskog plemena. Događaj se opisuje i u drugom dijelu romana koji, decenijama kasnije, prati mladu palestinsku u potrazi za detaljima zločina. Odakle ideja za ovakvu organizaciju romana? Koje ste važne stvari zapazili u vezi sa okupacijom, čitali ili ih teorijski analizirali?
-           Ovaj roman sam pisala s osnovnim pitanjem u glavi, kako nasilje utiče na jezik – kako isti jezik kojim se služe moćni može isplivati u životu nemoćnih. Kako se nemoćni približavaju jeziku i kako šutnja oblikuje isti, i kako se samo s takvim sadržajem i takvom pričom, može odgovoriti na ovo pitanje. Nemogućnost pristupa jeziku mrtvih, jeste da jezik može postojati samo o mrtvima, ali ovo „o“ treba proživjeti, spoznati ko piše ovo „o“ i na koji način se isto piše.

U romanu postoji scena gdje vojnici i njihov komandant zarobljenu djevojku ošišaju do kože, stalno ističući kako ne podnose njen miris. Da li se ona može, na neki način, posmatrati kao metafora za kontinuiranu netrpeljivost prema palestinskom narodu?
-           Postoje samo jasno navedeni detalji i na njih se tekst odnosi. Smatram da su metafore problematične i da se ne mogu odnositi samo na nešto određeno ili na jedno kao takvo. Ubrzo bi dovele do klišea i formirale stereotipe. Nadam se da pismeni traže suprotno od toga.
 
Suočavate likove sa proturječnostima i raznim sukobima, pa mi se čini da imate jasnu predstavu o tome šta treba učiniti, ukazujući na važne političke probleme. Da li je postojala kontradikcija između Vašeg ideološkog poimanja izraelsko-palestinske situacije i spisateljske želje da prikažete tu sliku onakvom kakva ona zaista jeste?
-           To je fizičko proživljeno iskustvo, ono prethodi svakom razumijevanju, ali oblikuje vas i  vaš život na način kojeg nikada ne možete biti potpuno svjesni; čak utječe na vašu sposobnost da volite, da vjerujete, da budete bespomoćni ili puni nade. Moja želja je samo pisati, to je jedina želja koju prepoznajem, a jeziku pristupam s najvećom osjetljivošću za ono što on jest, načinu kako se jezik potčinjava u takvom kontekstu kolonizacije i okupacije. Dakle, ne ukazujem na političke probleme koliko sam jezik otkriva svoje rane i povrede, ali i svoju osjetljivost, s povjerenjem i pažljivošću književnog teksta.

Kako prva priča ustupa mjesto sljedećoj – naracija u trećem licu ulazi u prvo  ̶ čitalac je uhvaćen u gradnji dramske napetosti. Ova ritmička razmjena dio je dubokog zadovoljstva koje knjiga pruža. Odakle ideja za strukturu „detektivske priče“? Zašto ste za naratoricu drugog dijela odabrali baš ovaj ženski lik i zašto likove niste imenovali?
-           Mislim da je jedino logično, ako je roman usredotočen na bilo kakvu istragu zločina, da to bude detektivska priča, ali u palestinskom stilu. Izbor ovog tipa lika zapravo je proizašao iz samog romana, odnosno sile koja me tjerala da ga napišem; kako oni koji su lingvistički krhki mogu ikad pripovijedati svojim iskustvom povrijeđenog jezika. Što se tiče imenovanja, imenovanje je krajnji čin moći. Kao što piše u Bibliji, Bog je taj koji poziva Adama da imenuje stvari po stvaranju svijeta. Čak i sada imenovanje često obavljaju oni koji imaju autoritet; roditelji, zakoni itd. Zbog toga, ovoj jezičkoj moći pristupam s punim oprezom. Mislim da su se samo dva puta u svim mojim tekstovima pojavila imena likova, a u oba slučaja imenovanje su zahtijevali sami tekstovi, drugim riječima isključivi autoritet književnosti, a ne nešto izvan nje.

Da li je „Sporedan detalj“ autobiografski na određenom nivou?
-           Roman je autobiografski onoliko koliko i jezik. Jezik je za svakoga i pripada svakome, tako da može biti autobiografski obzirom da ga niko ne posjeduje. Dakle, rekla bih da u tom smislu, roman koji je pisan jezikom mnogih se može percipirati kao autobiografski za onoliko ljudi čiji jezik i riječi čine roman. Međutim, nadam se da može biti i biografski za većinu čitatelja. Čak i kada čitam Lava Tolstoja, Jamesa Joycea ili Tonyija Morrisona, osjećam da su njihova djela autobiografije zasnovane na mom životu.

Ne mogu a da ne primijetim da je u prvom dijelu romana prisutna određena doza suptilne jeze. Ponekad se pitamo šta je stvarno, a šta je ustvari samo posljedica delirija glavnog lika.
 -           Zasigurno je to linija između onoga što je stvarnost u romanu i njene percepcije, ali oboje ne polažu prava na stvarnost kakvu shvatamo izvan teksta. Možda na kraju, način na koji percipiramo stvarnost izvan književnosti i nije puno drugačiji od načina na koji se stvarnost percipira u romanu, kao potpuno subjektivna, konstruisana u nama i vlastitim poimanjima, a kao takva u stvarnosti ne postoji. Naravno da u stvarnosti postoji nešto istinito, ali mi nemamo mogućnost da to shvatimo u potpunosti onako kako tvrdimo da možemo; kao ljudska bića smo ograničeni i mislim da trebamo biti skromni i prihvatiti to umjesto što mislimo da smo vladari svijeta.

Nudite nam niz činjenica kojima možemo vjerovati, poput datuma i dokumenata, ali s druge strane nas ostavljate zarobljenim u priči koja se oslanja na subjektivno prosuđivanje nepouzdane pripovjedačice. Kakav je odnos fikcije i stvarnosti u Vašem romanu?
-           Nikada ne bih povezala fikciju i stvarnost, samo fikciju i ono šta ona u ovom slučaju dopušta: jezik. Ako u romanu postoji sto ili stolica, to nema veze s bilo kojim stolom ili stolicom u stvarnosti, već s riječima „sto“ i „stolica“. Književnost nije opsjednuta stvarnošću nego jezikom, a to je i moja opsesija.

Čini se da „Sporedni detalj“ sugeriše da je glavni problem u tome što se narod Izraela konačno mora suočiti s prošlošću. Kako možemo podržati pravednu borbu za Palestinu? Imaju li umjetnost ili književnost moć biti subverzivne u vremenima krize?
-           Ako ste na ovaj način doživjeli roman, ne bih se protivila Vašem čitanju, ali Vas molim da ga poštujete, jer knjiga sada pripada čitateljima i onome kako je oni doživljavaju. Mislim da je jedina uloga književnosti za mene da me nauči kako živjeti, možda i kako biti bezopasan čovjek, a možda to čini i čitateljima. To bi možda omogućilo bolji život svima, diljem svijeta, ne samo u Palestini/Izraelu.

Vi se, kao palestinska spisateljica, morate baviti svime: historijom, geografijom, politikom, i stoga je i vaš pristup pisanju različit od većine. Da li je sadržaj važniji od forme? Mislite li o sebi kao o piscu iz Trećeg svijeta?
-           Ustvari, o sebi ne razmišljam kao o spisateljici. Pišem sve dok ne odgonetnem kojom se profesijom želim baviti. Međutim, poteškoća u pisanju s kojom se susrećem je uvijek ista: jezik. Koje riječi su tu za vas, koje vam se otkrivaju, a koje vam se ne žele otkriti. Nasilje oblikuje jezik, ostavlja ga s ožiljcima, ranjava ga, pokušava ga uništiti, kao što čini i sa svim ostalim. Stoga, u ovom slučaju, ono što preostaje u jeziku, vrste rana i uništenja koje sa sobom nosi, i način na koji ga vi možete nositi onakvog kakav je, dopustite mu da bude ono što jeste. Froma je također jako bitna; kakva je narativna struktura u odnosu sa destrukcijom svih drugoh struktura u ovom dirljivom arapskom jeziku u kontekstu Palestine.
 
Smatrate li da autori poput Vas imaju posredničku ulogu u ukazivanju na probleme između Palestine i Izraela?
-           To nije sukob koliko jedna skupina dominira drugom; Cionisti su tada kolonijalizirali Palestinu, a Izraelci je sada okupiraju čineći živote Palestinaca nepodnošljivim u svakom mogućem aspektu. Mislim da bilo čija uloga, ne samo onih koji pišu, ako se takva uloga traži ili očekuje, jeste da ne zatvaraju oči, da ostanu nepokolebljivi svjedoci i da se suprotstave ovim užasima nasilja. Preformuliraću frazu Ghassana Kanafanija, može li vrat biti odgovoran za posredovanje mačem?

Kakve su reakcije na Vašu književnost? Pišu li Vam čitatelji?
 -           Osjećam se možda sramežljivo, a samim time i nelagodno kada čitatelji odgovaraju na moja djela. Naravno da se osjećam ponizno i počašćeno, ali radije bih da ne znam njihovo mišljenje. Za mene, kada je tekst napisan i objavljen, više ga ne mogu uređivati, te nemam više nikakav odnos s njim; on tada pripada čitateljima.

Da li Izraelci čitaju Vaša djela? Kakve su njihove reakcije? Da li čitate izraelske pisce?
-           Čitam literaturu napisanu na hebrejskom, na primjer izvrsne tekstove Shai Agnona, koji je kao osoba bio rasistički nacionalistički cionist, ali kao religiozna osoba, pisao je na skoro biblijskom hebrejskom koji mi se veoma sviđa; posjeduje nježnost koju ne mogu pronaći u modernom hebrejskom, uređenom cionističkom vizijom i motivacijom Eliezera Ben-Yehudae. Međutim, pisac Almog Behar, s ovim modernim hebrejskim čini ono šta nijedan drugi pisac ne čini; on razotkriva svoju ideološku podsvijest i kako ista eliminiše druge jezike, na primjer arapski jezik židovskih Arapa.

Za kraj, da li s nama možete podijeliti na čemu trenutno radite?
-           Inače ne govorim o onome o čemu pišem; to je nešto što se radi u tišini, i osjećam se dužnom da ispoštujem zavjet šutnje tokom pisanja.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku