New

Katharina Volckmer: Za moju generaciju patriotizam je vanzemaljski koncept

FOTO: JF PAGA


RAZGOVARALA: Maja ABADŽIJA

Debitantska knjiga njemačke spisateljice Katharine Volckmer “Termin (Ili priča o kiti)” doista je imao zvjezdani uspon. Ovaj kratki roman (moglo bi se reći i novela), preveden je na petnaest jezika, uz obilje pozitivnih osvrta, laskava poređenja sa Thomasom Bernhardom, Williamom Burroughsem, Phillipom Rothom, Ottesom Moshfegh, te najavu “rođenja velike spisateljice”.
Kritički hvalospjevi nastranu, ovo je knjiga je od koje će vam biti nelagodno koliko god da se u društvu hvalite svojom sklonošću crnom humoru. Priča o mladoj ženi koja raširenih nogu na doktorovom stolu otvara dušu, ispovijeda svoju seksualnost i tjelesnost, tijesno je preplićući sa prošlim i aktuelnim ideologijama i politikama, štivo je koje ne štedi nikoga. Njen solilokvij o seksualnim fantazijama i pomagalima, tijelu koje se mijenja, ljubavi, terapiji, naciji, Holokaustu, Bogu i još koječemu, koliko god bio zaigran i provokativan, ujedno je i očajnički krik za dijalogom, za otvaranjem bolnih i tabuiziranih tema. Nije čudno što je usmjeren baš ka doktoru Seligmanu, Jevreju, ljekaru čiju specijalnost će nam knjiga otkriti tek kasnije, ali nam više od toga neće dati, jer sam doktor pacijentkinji odbija dati bilo kakav odgovor, a kamoli oslobođenje od kolektivne krivnje za kojim toliko žudi.
Autorica ovog neobičnog i hrabrog štiva za Oslobođenje govori o njemačkoj šutnji, nelagodi tijela i nacionalnog identiteta, kontroverzi koja prati njenu knjigu i brojnim drugim temama.

 

Termin (Ili priča o kiti) je ispovijedna priča mlade Njemice koja živi u Londonu tokom jednog termina kod njenog doktora Jevreja. Zašto ste odlučili napisati ovu knjigu kao gotovo apsolutni monolog, bez direktnog uključivanja glasa doktora Seligmana kojem se sve vrijeme obraća (mada pažljiv/a čitatelj/ica njegove reakcije može pretpostaviti)? Drugim riječima, zašto ste smatrali da je važno njegove riječi i reakcije držati izvan stranica, odnosno, u mašti čitatelja/ice?

 

-       Doktorova tišina je za mene uvijek bila od ključne važnosti. Često me pitaju da napišem knjigu iz njegove perspektive, ali moje mišljenje je da bi to potpuno osujetilo poentu knjige. Željela sam da prisilim naratorku da navigira kroz njegovu šutnju, da uvijek bude svjesna njegovog prisustva, ali bez njegovih jasnih reakcija. Za Nijemca je izvanredan događaj govoriti tako otvoreno s nekim ko je Jevrej i ona naravno od njega traži neki oblik oprosta, što on nikad neće dati –ta dinamika između njih me zanima. Ona ne priča uprazno, ali u isto vrijeme ne dobija baš neku pomoć u toj situaciji. Ova vrsta neugode mi je bila vrlo važna.

 

Među najvažnijim temama knjige je njemačka šutnja o Holokaustu koju tretirate brutalno i humoristično. Mnogo se pisalo o seksualnim fantazijama naratorke o Adolfu Hitleru, ali tekst sadrži neke mnogo suptilnije detalje koji odaju odnos romana prema prošlosti. Sjajan primjer je mračna ironija u vezi sa činjenicom da se godišnja konferencija posvećena razvoju veš-mašina održava u Nirnbergu, gradu poznatom po nacističkim rasnim zakonima. Zašto ste smatrali je da baš humor, i to vrlo brutalan i mračan, najbolji način da otvorite ovu temu?

 

-       Humor je za mene mjesto potpuno anarhije. Nije lako nasmijati ljude, ali kada uspijete, možete ih dosegnuti na mnogo dubljem nivou nego kad ih rasplačete. Ljudi mi često kažu da su se sramili smijati se pojedinim šalama u knjizi, pitali su se da li im je “dozvoljeno” da se smiju ovim stvarima i to je prostor koji me veoma zanima. Prostor izvan naše kontrole koji nam pomaže da preispitamo naše poglede i reakcije na stvari. A nikome doista nije potreban još jedan narativ u kojem su Nijemci pomirljivi, ali u suštini šutljivi, to nas ne vodi nigdje. Moramo razgovarati o kontinuitetu fašizma, o historiji gastarbajtera, o rasizmu i antisemitizmu s kojim se suočavamo danas – lista je dosta duga i vjerujem da humor može pokrenuti neke vrlo važne razgovore.

 

Gošća ste ovogodišnjeg izdanja festivala Bookstan, u zemlji koja se godinama očajnički pokušava izboriti sa naslijeđem rata i ratnih zločina. Jedan se argument često pominje: da smo ovdje, za razliku od Njemačke, propustili izvršiti lustraciju, nismo se na pravi način suočili s prošlošću, pa nam se dešavaju stvari poput svakodnevnog negiranja ratnih zločina. Međutim, čitajući ovu knjigu, stekla sam utisak da je suočavanje s prošlošću proces bez kraja i bez jasnih rješenja. Zašto je to tako?

 

-       Lično smatram da je cijela ideja suočavanja s prošlošću (‘Vergangenheitsbewältigung’) pogrešan pristup. Kao Nijemci, moramo prihvatiti da će naša prošlost uvijek biti otvorena rana, da nikada nećemo doći do tačke gdje su stvari uredu. Nije to “kućica” koju možete štrihirati. Naravno, ne postoji ni jedan jedinstven način da se to uradi, odnosno da se uradi na pravi način. To također nije takmičenje (Nijemci vole upirati prstom u zemlje za koje misle da nisu prošle tako dobro kao oni u smislu suočavanja s prošlošću) – umjesto toga moramo pokušati da razotkrijemo što više činjenica iz naše prošlosti, poslušati koliko god je moguće glasova i suočiti se s odgovornoću. Naša tijela naslijeđuju traumu koju su naši preci pretrpjeli ili nanijeli, i bit ćemo zauvijek u procesu učenja da živimo s ovim teretima. Nikad neću moći putovati u zemlju koju su nacisti napali i ne razmišljati o tome, to jednostavno nije opcija. Pogledajmo samo Rusiju danas – sav taj bol koji nanose Ukrajini će ostati s nama i sram i krivica će biti teret njihovih budućih generacja. Bit će njihov zadatak da ožale žrtve jer generacija zločinaca nikad ne žali za svojim žrtvama – isto je i u Njemačkoj. To je bio i jedan od zadataka moje knjige, da ožalim sve ono što je nepovratno izgubljeno.

 

Vaša junakinja se odlučno distancira od njemačkog nacionalnog identiteta. Na jednom mjestu u romanu ona kaže da bi ljudima trebalo biti dozvoljeno da sami odluče i izaberu nacionalnu pripadnost za sebe. Taj zanimljivi detalj bi mogao uznemiriti ovdašnje čitatelje/ice, naviknute na etnonacionalne identifikacije i podjele (što je, naravno, sjajno), ali to je također i radikalna ideja za bilo koga ko shvata svoj nacionalno idetitet ozbiljno. Zašto ste smatrali da je ovaj aspekt važan za vašu junakinju? Može li odricanje od nacionalnog identiteta biti pročitano čak i kao neka vrsta eskapizma, kao odustajanje od društvenog angažmana?

 

-       Za mnoge Nijemce i Njemice moje generacije, bilo kakav koncept patriotizma je oduvijek vanzemaljski koncept. Ne dolazimo iz zemlje na koju smo ponosni. Još se sjećam kako je bilo neobično za mnoge od nas kada smo tokom Svjetskog prvenstva u fudbalu 2006. godine odjednom svugdje vidjeli njemačke zastave. Lično sam uvijek bila zahvalna za odsustvo patriotizma u mom životu. Vrlo je oslobađajuće. Naravno, nikada ne možete posve umaći svom nacionalnom identitetu, ali se možete osloboditi tog koncepta. Moja junakinja to pokušava uraditi i čak i ako na kraju ne uspije, bit će to oslobađajuće iskustvo. Razumijem da postoje trenuci kada ljudi osjećaju potrebu da ističu i brane nacionalni identitet (Ukrajina je danas očit primjer), ali to nije nešto s čim se mogu lično povezati. Sanjam o svijetu bez granica, jer, konačno, nacionalizam uvijek vodi u nasilje.

 

Njemački su izdavači neobično dugo oklijevali prije nego što su objavili Vašu knjigu, da li je to zato što ju je pratio glas radikalnosti i skandala? U međuvremenu, otkako se pojavilo njemačko izdanje, kakve su bile reakcije? Da li su ispunjena Vaša očekivanja, nade, strahovi? Jeste li otvorili dijalog na način koji ste zamišljali?

 

-       Nisu se mogli izboriti s mojim seksi Hitlerom! Mislili su da je neukusno da se tijelo i Shoah nađu u istom romanu. Smatrali su da je bilo kukavički i neuvjeljivo da pišem na engleskom (da zamijenim njihov dragocjeni njemački engleskim, koji se smatra vulgarnom mlađom sestrom njemačkog) – na kraju je njemačko izdanje prošlo bez osobitih događaja. Bilo je sjajnih kritika, bez sranja, uz nešto tišine. Ne živimo više u vremenu kada knjiga može proizvesti skandal.

 

Kažete da je odluka da pišete na engleskom jeziku problematična. Zašto ste se ugodnije osjećali u engleskom jeziku? Može li se to povezati sa temom – da je neke ideje iz ove knjige bilo lakše izraziti na jeziku koji nije njemački?

 

-       Engleski je jezik moje svakodnevnice i na mnogo načina jezik koji govorim s više lakoće. Često smatram da je taj koncept maternjeg jezika ponešto staromodan, jer se naši jezici mijenjaju s našim okolnostima. Njemački će uvijek biti moj prvi jezik, ali ne govorim ga sada tako dobro kao kada sam još živjela tamo, ne svjedočim promjenama kroz koje prolazi. Jezik je uvijek proces, nešto što teče unutar zajednice koja ga koristi unutar nas samih i čini mi se da nemam pravu bliskost s njemačkim jezikom da bih imala dovoljno samopouzdanja da pišem prozu na njemu, zato pišem isključivo na engleskom. Za mene je također moćno pisati na jeziku koji sam naučila, a ne na jeziku u kojem sam rođena. Ljudi u domovini to nikad neće cijeniti, uvijek će smatrati da je to neka vrsta izdaje, ali je za mene to bilo vrlo uzbudljivo iskustvo. Živjeti i misliti između jezika. Pisati na engleskom je bilo kao pronalaženje savršenog alata ili boje, prosto, bilo je ispravno.

 

U romanu postoji jasna između roda junakinje i njenog nacionalnog identiteta. Koliko god se neugodno osjećala unutar nacionalnog idetiteta, toliko joj je neugodno i u vlastitom (ženskom) tijelu. Zašto Vam je bilo važno povući ovu vezu?

 

-       Jedno od centralnih pitanja knjige je šta je to što doista možemo promijeniti o sebi. Kada pišem, uvijek krećem od tijela. Za mene je to apsolutno ključno, jer uvijek postojimo unutar naših tijela i umova istovremeno. Pitala sam se šta znači biti rođen u “njemačkom” tijelu, jer, prateći koncept nacionalnosti po kojem živimo, mi ustvari vežemo nacionalni identitet za našu fizičku stvarnost. Željela sam pisati o tome šta znači kada se ne osjećamo ugodno u tijelima zbog roda i nacionalnosti. O tome šta se dešava ako pokušamo probiti te identitete – ta pitanja su mi bila na umu jako dugo i pisati ovaj roman značilo je istražiti ih još dublje.

 

Ono u čemu sam posebno uživala čitajući ovu knjigu je intenzitet i otvorenost ženskog glasa naratorke, njena želja da provocira – to je bilo vrlo oslobađajuće. Kako ste prethodno rekli u intervjuima, nadahnjuju vas Thomas Bernard i Phillip Roth, ali neki su kritičari vaš rad uporedtili sa radom Otesse Moshfegh. Zanima me ima li spisateljica koje vas inspirišu i čije biste knjige preporučili?

 

-       Naravno! Uvijek mi je teško odrediti koji su tačno pisci uticali na određen dio mog pisanja ali iako sam u duši starac, voljela bih spomenuti spisateljice kao što su Ingeborg Bachmann, Nelly Sachs, Hannah Arendt, Elsa Morante, Toni Morrison, Chris Kraus, Fernanda Melchor i Olga Tokarczuk. 

 

Konačno, već nekoliko puta tokom razgovora dotakle smo se aure kontroverze koja prati knjigu i moram reći kako sam imala dojam da je taj sud o knjizi značajno pojednostavio njena značenja i moguća tumačenja. Koliko je Vama kao autorici to smetalo? Smatrate li da je utjecalo na način na koji knjiga komunicira s čitateljima/icama?

 

-       Vjerujem da su ljudi umorni od skandala i to nije ono što pokušavam uraditi u svom pisanju, tako da mi je ta ideja kontroverze ponekad dosadna. Vrlo sam naviknuta na vlastiti um i ne vidim zašto bi moje misli i način na koji ih izražavam bili šokantni. Ako išta, trebali bismo ponovno sagledati naše koncepte vulgarnosti i društvene mehanizme iza takozvanih tabua. S druge strane, naravno da je oslobađujuće da ljudi misle da ste skandalozni – kako to kažemo na njemačkom, jednom kad vam je reputacija uništena, možete živjeti život bez srama. Kao umjetnica, osjećam se vrlo slobodno.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku