New

Korak po korak do susreta s Rumijem

Abdolhossein Zarrinkoub: Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija, prev. Elvir Musić, Buybook, Sarajevo, 2021.

 

 

Piše: Ivana Golijanin

 

Muhammed Veled (poznatiji kao Mevlana Dželaluddin Rumi) jedan je od najvećih perzijskih pjesnika čije je književno stvaralaštvo i danas predmetom velikog interesovanja orijentalista. Napisao je desetine hiljada stihova koje se unazad nekoliko stoljeća proučavaju u vjerskim i akademskim krugovima. Značaj Rumijevog života je ogroman, a njegova poezija je posebno uticala na sufijsku misao i književnost muslimanskog svijeta. Njegovu poemu Mesnevija mnogi smatraju za mističnu verziju svete knjige Kur'an. Abdolhossein Zarrinkoub (1923–1999), iranski učenjak i istaknuti poznavalac iranske književnosti i kulture, bio je među velikim poštovaocima Rumijeve ličnosti, te nam je u opširnoj studiji Stepen po stepen do susreta s Bogom: o životu mislima i duhovnom putu Dželaluddina Rumija, pokušao predstaviti svoja istraživanja o propovjedničkom i pjesničkom djelu Mevlane, upotpunjujući to zanimljivim crticama iz njegovog života. U knjizi pratimo Rumijev razvojni put od učenjaka i pravnika do pjesnika i mistika.

Stepen po stepen do susreta s Bogom čini deset poglavlja o Rumijevom životu. Prvih pet opisuje njegovo djetinjstvo provedeno u Balhu sa ocem, godine obrazovanja u medresama Haleba i isposništva, opise društveno-političke okolnosti pod najezdom Mongola zbog kojih se, putujući preko Tirmiza do Samarkanda i Harezma, Rumijeva porodica nastanila u Konyi. Ostala poglavlja su posvećena susretu sa dervišem i učenjakom Šemsuddinom Tabrizijem, Mevlaninoj poeziji i njegovom duhovnom putu, te na kraju njegovoj smrti. Zarrinkoub naglašava kako je u obimnom poetskom i besjedničkom korpusu Mevlana argumentirao svoj sud prema kojem je duhovnim usavršavanjem moguće prevladati sve različitosti i prepreke materijalnog svijeta. Ova studija se pridružuje Zarrinkoubovim knjigama Serr e Ney (Tajna trske) i Bahr dar Koozeh (More u vrču) koje se bave iscrpnom analizom Rumijeve Mesnevije.

 

 Čudesni život pjesnika i mistika

Prisutan nedostatak činjeničnih dokaza koji se odnose na Rumijev život, kao i nedosljednosti ranih hagiografskih zapisa o njegovom duhovnom putu koji su postepeno prešli u domen mita, predstavljaju svojevrsni izazov u sastavljanju njegove biografije. Shodno tome, njegova je ličnost poprimila kvalitete ličnosti proroka čiji su život i djelo prožeti mitskim pričama. Na taj aspekt računa i Zarrinkoub pa su njegove pripovijesti o Mevlani bogate različitim situacijama čudesnog predznaka.

Rumi je bio sin Behauddina Veleda, poznatog islamskog teologa, pravnika i mistika. Porodica Veled je napustila Horasan oko 1216. godine bježeći od društvenih turbulencija i putovala po Bliskom istoku prije dolaska u Konyu 1229. godine, pred kraj zlatnog doba Seldžučkog sultanata. Rumi je u to doba redovno pohađao mekteb, a u porodičnom domu je sve više vremena posvećivao duhovnom nego materijalnom. Godinama kasnije Beha Veledovi muridi prenosili su tvrdnju da su se Rumiju još kao petogodišnjem dječaku ukazali meleci koji su se javljali Božijim robovima i da su ga obuzimala posebna duhovna stanja.

„S ocem ga je povezivala neraskidiva obostrana ljubav pod čijim okriljem je uranjao u ozračje spominjanja imena Allah, utapao se u nasladi koja je lila s bujnih zdenaca imena Allah i stapao se sa stalnim u svijetu otkrovenja i razmišljanja u stalnom sveprisustvu imena Allah. (...) Dželaluddin je još u djetinjstvu naučio da traži Onoga koji biva iznad svega što biva.“ (32)

Zarrinkoub u knjizi opisuje kako je, nakon sticanja strogog islamskog obrazovanja, Rumi krenuo očevim stopama postavši propovjednik i pravnik. Propovijedi mladog Dželaluddina bile su ispunjene ljubavnim zanosom, i s vremenom su njegova obraćanja zamijenila govore njegovog oca. On je pronalazio put do srca pripadnika svih društvenih slojeva među stanovnicima Konye. Kada mu je otac preminuo, Rumi ga je naslijedio na položaju šeika u derviškoj zajednici, a Zarrinkoub nas podsjeća kako je već u najranijoj mladosti Dželaluddin posjedovao jako veliko znanje i o religiji i o prirodnim naukama, te da je bio izrazito posvećen predavač u Konyi.

 Pored Rumijeve biografije, autor u ovoj knjizi prikazuje tadašnju političku situaciju, i predstavlja nam odnos koji je država imala prema pjesnicima i misticima uopšte, pa i prema samom Rumiju i njegovoj poznatoj porodici. Harezm-šah je bio vladar sklon tiraniji, i mišljenja da o njegovoj moći ovisi sudbina cijelog svijeta, te u njegovoj državi nije bilo mjesta za učenjake, askete i šejhove tog vremena. Željni naklonosti sultana, lokalni moćnici posezali su za kojekakvim smicalicama i činili sve kako bi narušili ugled Rumijevog oca.


O prijateljstvu koje nadahnjuje

Veliki i važan dio knjige Stepen po stepen do susreta s Bogom čine poglavlja posvećena Rumijevom odnosu sa Šemsom iz Tibriza, njegovom duhovnom učitelju, a koji je promijenio Rumijev život i potpuno ga preobrazio u asketu. „Njegov dolazak u Konyu ostat će trajno upamćen kao značajan događaj ne samo u povijesti Konye i seldžučkog Ruma nego i u cjelokupnoj povijesti islamske spoznajnosti i književnosti.“ (122) Šems ostavlja neizbrisivi trag na njegovo sufijsko učenje, uznemiruje Rumija, ali istovremeno i produhovljuje.

Najobimnija zbirka poezije koju je Mevlana napisao Divan-i Šems, a koja se sastoji od 36.000 stihova, posvećena je upravo njemu. U poglavljima u kojima pripovijeda o vremenu koje je Rumi provodio sa učiteljem, Zarrinkoub navodi da je Šems svojim zahtjevima pokušao da slomi Rumijev ponos. Želio je da ovaj ne robuje svom imenu i sudu naroda, zahtijevao da ga sluša, i da se kroz igru i muziku oslobodi materijalnih i svjetovnih vezanosti. On ga je čak i spriječio da nastavi učiti jer je smatrao da je učenje prepreka njegovom postizanju božanske ljubavi.

„Mevlana je u razgovoru sa Šemsom kročio u jedan novi svijet koji je bio daleko od svijeta murida i bliskih mu osoba. Slušajući Šemsove riječi, pred njim su se otvarale staze kojim je dospijevao do dalekog svijeta u kojem nije razmišljao ni o čemu drugom osim o obzorjima ponad dimenzije tjelesnosti.(...)Volio ga je najviše od svih. Volio je i njegov britki govor neopterećen kalkulacijama bilo koje vrste. Mevlana nije pronašao niti jednu drugu riječ koja bi njegova osjećanja prema Šemsu opisala bolje od riječi 'ašk', odnosno istinska i neprolazna ljubav iako je svoja stanja opisao aškom, znao je da ta tri harfa nisu u stanju obujmiti sav onaj zanos i svu onu naklonost koju je osjećao prema čistoj Šemsovoj duhovnosti.“ (132 -133)

Jedno pitanje koje je Šems postavio nagnalo je Rumija na razmišljanje i na tom mjestu Zarrinkoub podvlači početak promjene u njegovom životu. Upitao ga je ko je veći, Muhammed (a.s.) ili Bajezid Bistami, jer je Bistami kazao: »Hvaljen sam! Nema veličanstvenijeg od mog položaja!«, dok je Muhammed u svojoj molitvi Bogu priznao: »Hvaljen si! Ne spoznasmo te!« Mevlana je odgovorio kako je Muhammed veći jer je „Bajezid bio nestrpljiv, pa je poslije prve kapljice podvrisnuo, a Muhammed (a.s.) ispijaše more pa mu um i pribranost ne pomuti tek jedan vrč!“  Pitanje postavljeno Rumiju imalo je za cilj „protresti njega i u njegovu nutrinu unijeti zanos kojemu se toliko nadao.“

„U tom iznenadnom i po mnogo čemu sanjivom iskustvu Mevlana  je u samo jednom času, nakon mnogo godina, ponovo uspio stići do svijeta otkrovenja u koji je prvi put kročio još u djetinjstvu.“  (126)

Poslije Šemsa za kojim je dugo tugovao i čeznuo, ulogu duhovnog namjesnika su za Rumijevog života imali Šejh Salahuddin Zarkub i Husamuddin Čelebi. Nakon Šemsovog nestanka Rumi se ozbiljnije posvetio poeziji. Salahuddinu Zarkub, kujundžija iz Konye, bio je narednih nekoliko godina Mevlanin najprisniji prijatelj i sagovornik. Sa njim je Rumi došao gotovo do vrhunca duhovnog sazrijevanja, i uz njegovu je pomoć dovršio Divan-i Šems. Nakon njegove smrti, Rumi utjehu pronalazi u Husamuddinu Čelebiju, koji će ga potaći da počne pisati slavnu Mesneviju, i koji će svojeručno bilježiti njene stihove.

„Mevlana u njemu ne samo da je prepoznavao uspomenu na Šemsa, a na njegovom licu Šemsov lik, već je u njegovoj pojavnosti vidio samoga Šemsa kao savršenog duhovnog učitelja koji mu je pomagao u oslobađanju od spona s prolaznošću.“ (242)

Husamuddin je za Mevlanu bio utjelovljenje uspomene na Šemsa i nasljednik starog šejha Salahuddina. On je bio nadahnuće koje je Rumija poticalo na njegovom putu ljubavi prema Bogu.


O pripovjednom posredovanju Rumijeve ličnosti i njegovog djela

Najistaknutija karakteristika knjige Stepen po stepen do susreta s Bogom spoj je pripovijedanja, dokumentaristike, i istorijske analize koji je čine pouzdanom i zanimljivom za čitanje, naročito onom dijelu čitateljstva koji nije posve upućen u život autora Mesnevije. Rečenice su faktografski utemeljene, premda se autor s vremena na vrijeme ipak ogradi od povijesne istine, i naglasi da o određenom podatku iz Rumijevog života nagađa i da nije posve siguran u istinitost izrečenog. Zarrinkoub ponekad svojim spekulacijama popunjava praznine u istorijskim dokazima, i tako knjigu čini cjelovitom i čitljivom. „Knjiga je pisana tako da čitaocu dozvoli pristup vlastitoj suštini, odvoji ga od trenutka u kojem je čita i u formi priče mu ponudi priliku da i sam osjeti sve ono što je osjećao glasoviti učitelj rođen u Belhu.“ (14)

Prevodilac je uspio približiti tekst čitaocima koji nisu upućeni u sufijsku terminologiju, pa je mjesta za nejasnoće jako malo. Ova biografska pripovijest ne sadrži bilješke niti reference na druga djela, što je svakako čini prohodnijom; međutim, pojedini detalji iz Rumijevog života, naročito onog dijela koji je proveo sa Šemsom Tabrizom, su mogli biti potkrijepljeni primjerima iz njegove poezije ili nekim drugim korisnim izvorima. Postoje dijelovi u kojima bi stih mogao efektnije i uvjerljivije opisati taj važan dio Rumijevog života. Zarrinkoub u poglavljima posvećenim Šemsu piše o različitim oprečnim situacijama u kojima se našao lutajući derviš, od toga da su ga ubili Rumijevi učenici kojima je smetao, do toga da ga je ubio Rumijev mlađi sin koji je bio tajno zaljubljen u djevojku koju je Šems oženio. Zaustavljajući se na tim epizodama iz Šemsovog života, ne saznajemo više o njegovoj zanimljivoj nomadskoj i očigledno konfliktnoj ličnosti. Šems je bio svjetlost Rumijevog života i izvor ljubavi, njegova druga polovina, pa bi bilo zanimljivo čitati i o tome da li je ovaj derviš zaista postojao, ili je bio samo manifestacija Rumijevog duhovnog ushićenja.

Autor se svom čitaocu obraća intimnim tonom, kao da priča sa bliskim prijateljem, što pokazuje i njegovu posebnu privrženost Rumiju. U tom maniru se i završava ova knjiga: „Tako je živio naš Mevlana. Tako je protekao život duhovnog gospodina Belha i Ruma koji je ostavio sve s ciljem da prispije susretu s Ljubavlju.“ (377) On, istina, ponekad romantizira život slavnog pjesnika i učenjaka, ali čini se ne bez razloga s obzirom na to da su Rumijev lik i djelo odavno prešli u domen svetog. Govoreći o tome, Stepen po stepen do susreta s Bogom ne možemo posmatrati kao kritičku studiju o Rumiju već više kao omaž ličnosti kojoj je autor posvetio veliki dio svog života.

Abdolhossein Zarrinkoub, sa sveobuhvatnom analizom Rumijevog odrastanja i dostupnim izvorima o njegovom životu, istorijskih događaja njegovog vremena i učenja islamskog misticizma, piše knjigu u kojoj čitalac zaista ide korak po korak u susret pjesniku. Stepen po stepen do susreta s Bogom je priča o duhovnom preobražaju jedne od najvećih ličnosti iranske/islamske kulture i književnosti, i djelo koje sasvim sigurno vrijedi pročitati prije nego što pročitate bilo koju drugu knjigu o Rumiju. 


Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.



Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku