Život vrijedan pisanja i življenja
Sigrid Nunez, Prijatelj, prevela Senada Kreso, Buybook, 2021.
Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu
Piše: Matej Vrebac
Jednom kada otpočnu,
rečenice Sigrid Nunez se do kraja korica romana Prijatelj nastavljaju u jednolikom, ali snažnom ritmu, poput
ogromne, tihe rijeke čija silina struje vuče do najdubljih rukavaca svoga toka.
Svojim vijuganjem uvlače nas u intimistički prostor koji na evokativan i nimalo
pretenciozan način progovara o velikim temama života i književnosti. O
prijateljstvu, suicidu, gubitku i tugovanju, pisanju i književnom svijetu te
napose o odnosu dva bića: čovjeka i psa. Sigrid Nunez potvrđuje da je ritam u
književnosti sve, baš kao i u muzici, jer dobre rečenice počinju davanjem
takta, na čemu se itekako možemo zahvaliti još jednom izvrsnom prijevodu Senade
Kreso, prohodnom i brižljivom, koji je očuvao autoričinu stilsku odliku jednostavnih
i duhovitih esejističko-proznih rečenica.
Ranije poznatoj samo u
užim američkim književnim krugovima te po memoarima o prijateljstvu sa Susan
Sontag, spisateljici Sigrid Nunez Prijatelj je donio svjetsku slavu.
Roman je 2018, netom po objavljivanju, dobio jednu od najznačajnijih američki
književnih nagrada – Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award for
Fiction). Premda je Prijatelj nagrađen
za fikcijsko književno djelo, on je istovremeno
temeljen i na autobiografskim
elementima, pa se žanrovski približava memoarima, epistolarnom romanu i
dnevničkim zapisima s esejiziranim dionicama i tokom svijesti. Ukratko: na
malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što
mnogi pisci ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i
moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje. Onima koji su jednom u
životu imali psa, bit će poznato o kakvoj odanosti i odnosu se radi te iz čega
Nunez razvija motivaciju za druge smjerove u kojim će nas njezina naratorica
odvesti.
Pripovjedačica doživljava,
tačnije preživljava, veliki gubitak, jedan od onih koji ostave praznine s
vječitim upitnicima i rane koje teško zacjeljuju. Nakon što njen najbolji
prijatelj, mentor u pisanju i nekadašnji jednokratni ljubavnik počini
samoubojstvo, profesorici kreativnog pisanja spletom okolnosti u život uđe
njegov pas o kojem se nitko ne može brinuti. Ne bi trebala ni ona jer upravnik
zgrade u kojoj živi na Manhattanu ne dozvoljava da psi borave u njoj. Između
Apolona, njemačke harlekin doge te skoro jedinog aktera ove pripovijesti čije
ime doznajemo, i njegove nove gospodarice rađa se odnos, ispostavit će se
spasonosan za oboje u njihovom tugovanju. Tako bivamo upućeni da čovjek jeste
jedina životinja koja je u stanju plakati i učiniti samoubojstvo, ali nije
jedina životinja čije se srce može slomiti.
Na malom
broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi ne
uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta
pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje.
Šta sve znači baviti se
pisanjem danas
Prijatelj je knjiga koja najviše
progovara o samom pisanju i književnosti, i možda jedna od najljepših o pisanju
koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Naratoričin glas je glas spisateljice u
tugovanju za svojim odsutnim prijateljem, umrlim mentorom kojem adresira svoja
promišljanja i sjećanja na njihove razgovore i prepiske o književnosti. Ona mjestimično
izražava svoju razočaranost u književni svijet u kojem trenutno vlada politička
korektnost, u isforsirani milje pisaca-vampira na koji je Baudelaire mislio
kada je rekao da je umjetnost prostitucija. Zaista djeluje da se današnja
književnost pretvara u polje hiper-moralnosti, a oni koji je pišu jednaki su
kao i ona: odmjereni, umjereni i politički korektni te kao takvi beživotni,
jalovi da izrode neku stvarnu interakciju. Čini se, većina toga što se napiše
kao da nema veze sa stvarnim životom, a fikcija kao da ne nudi ništa osim tone
dosadnih priča o izmišljenim ljudima koji žive izmišljene živote pune
izmišljenih problema. To je polje spisatelja i spisateljica s egotripom,
voljnih da napišu i neku glupost za mrvicu slave. U jednom trenutku naratorica
priznaje da jednako kao i njezin kolega na upit šta predaje ona nikada ne
odgovori „kreativno pisanje“ a da ne osjeti nelagodu. Usamljenu spisateljicu neprestano
zbunjuje što većina onih koji pišu jesu u stanju hronične frustracije, a
studenti kurseva pisanja najradije bi čitali samo ono što sami napišu pa se
pita: „Zašto je moralo biti tako? Zašto su muškarci toliko arogantni, i zašto
su toliki među njima seksualni predatori? Zašto su žene tako ljute i
depresivne? Zaista, teško je ne osjećati sažaljenje prema svima njima.“
Ona ne krije i da je njezin
mrtvi prijatelj i mentor, koji je jednako kao ona predavao o pisanju, bio i sam
seksualni predator koji je zavodio svoje studentice i obraćao im se sa „dušo“. Ne
stječe se dojam da se u romanu moralno opravdava takvo ponašanje, prije bi se
moglo reći da autorica zna da se ljudska bića ne mogu pozicionirati na jednom
polu etičnosti. Naratorica svog prijatelja predstavlja kao „napaljenog“ i
nepromišljenog muškarca koji je nerijetko spreman ulaziti i u rizike zbog
svojih sklonosti. Kako u jednom trenutku kaže, njezin prijatelj službeno je
postao bijeli, mrtvi muškarac, te ne skrivajući ironiju dopušta prodor
duhovitosti koja može biti iscjeljujuća u velikim gubicima. Naratorica svojim
duhovitim i često sarkastičnim opaskama razblažuje ozbiljnost velikih tema o
kojima piše, potvrđujući da kvalitetna književnost svoga čitatelja mora na
trenutke i zabaviti, nasmijati koliko god ozbiljna bila.
Skoro pa je nevjerojatno
koliko se intertekstualnih tragova, aluzija i anegdota o životima pisaca i
spisateljica pojavljuje u Prijatelju. To su: Simone Weil, Coetzee,
Flaubert, Balzac, Kafka, Flannery O'Connor, Virginia Woolf, Wittgenstein,
Hemingway, Knausgård, a cijelo poglavlje posvećeno je Ackerleyevoj knjizi My
Dog Tulip, memoarima o ljubavnoj vezi između čovjeka i psa. Možda je
najdojmljivija veza stvorena s Rilkeom i njegovim Pismima mladom pjesniku.
Stoga vješto čitalačko oko može prepoznati među redovima romana odličan
priručnik o pisanju. Sve se može svesti na jedan savjet: ukoliko možeš odabrati
bilo koje drugo zanimanje umjesto pisanja, odaberi ga.
Može li se
pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su
od ključnih toposa ovog romana.
Književnost kao terapija
Knjigu otvara epigraf
čuvene Natalije Ginzburg iz njenog eseja Moj
poziv: „Moraš shvatiti da se ne možeš nadati da ćeš se u svom tugovanju
utješiti pisanjem.“ Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo
pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa propitkivanja ovog
romana na koje se ne daje konačan odgovor, jer dobra književnost to nikada ne
radi. Koliko god valjanih i dobrih argumenta je iznijeto da pisanje zarad
terapijskog učinka nema drugu vrijednost, autorica se dobro poigrava pokazujući
da u određenim slučajevima, kao u njezinom, ipak ima. S druge strane, ono što
definitivno ima terapijski učinak jeste čitanje koje čak i ogromnom Apolonu,
nježnom divu, zaliječi raspuklo srce. U svim mnogobrojnim melanholičnim
rukavcima i tokovima romana, Apolon je uvijek prisutna figura da razblaži svu
težinu gubitka. Tako ogroman pas da gazdarica za njim nosi dječju kanticu i
lopaticu za plažu da bi pokupila ono što on izbaci iz sebe. Njihova fizička
razlika proizvodi komične situacije kojima roman obiluje: žena u poznim
godinama pokušava natjerati ogromnog psa da se pomjeri s mjesta na kojem se
ukipio.
Apolonova vlasnica na
nagovor prijateljice počinje držati radionice pisanja ženama koje su žrtve
trgovine ljudima te su ujedno preživjele i mnoga druga nasilja. Pišući o tom
primjeru vidimo da književnost nije svemoguća i ne može ublažiti nastalu patnju.
Pisanje o takvim iskustvima treba pomoći isključivo žrtvama, a ne poslužiti za
književnu eksploataciju na šta naratorica upozorava. Istovremeno ona podsjeća
zašto bi čitanje takvih tekstova moglo biti problematično citirajući Simone
Weil: „Imaginarno zlo je romantično i raznoliko; stvarno zlo je turobno,
monotono, ogoljeno i dosadno.“
Ispisivanje suicida
Na kraju, treba uzet u
obzir i da je pisanje o suicidu veoma složena tema o kojoj su mnogi pokušali
pisati, ali nisu uspjeli bez eksploatisanja i patetiziranja samog čina, mitologizirajući
ga ili svodeći na romantičarsku gestu. Sigrid Nunez to ne čini, itekako je
svjesna tajne i šutnje koje ostaju da lebde nakon svega, jer zna da većina samoubica
ne ostavlja nikakvo pismo iza sebe. Ona ne pokušava dati odgovore na to šta se
dešava u ljudskoj glavi kada donosi takvu drastičnu odluku niti opisuje
samoubojstvo uvriježenim riječima (sebično, kukavično, drsko, narcisoidno).
Naratoričin glas pokušava razumjeti nerazumljivo, približiti mu se s različitih
točki gledišta, a zbog te nepretencioznosti njezino pisanje zapravo dobacuje
daleko: ono nije automatsko, naprotiv, ono ostavlja dojam autentičnoga i
proživljenoga. Završnicom Prijatelja autorica pobija ranije iznesenu
izjavu da je danas skoro pa nemoguće pisati dobru fikciju.
Na samom kraju doznajemo odgovor na jedan od epigrafa, upit Nicholsona Bakera: „Pitanje na koje svaki roman doista pokušava odgovoriti je: Je li život vrijedan življenja?“ Ispostavlja se da jeste u slučaju Sigrid Nunez: život je vrijedan jednako življenja kao i pisanja, ako ništa zarad prijateljstva. Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.