New

Život vrijedan pisanja i življenja

Sigrid Nunez, Prijatelj, prevela Senada Kreso, Buybook, 2021.


Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu


Piše: Matej Vrebac


Jednom kada otpočnu, rečenice Sigrid Nunez se do kraja korica romana Prijatelj nastavljaju u jednolikom, ali snažnom ritmu, poput ogromne, tihe rijeke čija silina struje vuče do najdubljih rukavaca svoga toka. Svojim vijuganjem uvlače nas u intimistički prostor koji na evokativan i nimalo pretenciozan način progovara o velikim temama života i književnosti. O prijateljstvu, suicidu, gubitku i tugovanju, pisanju i književnom svijetu te napose o odnosu dva bića: čovjeka i psa. Sigrid Nunez potvrđuje da je ritam u književnosti sve, baš kao i u muzici, jer dobre rečenice počinju davanjem takta, na čemu se itekako možemo zahvaliti još jednom izvrsnom prijevodu Senade Kreso, prohodnom i brižljivom, koji je očuvao autoričinu stilsku odliku jednostavnih i duhovitih esejističko-proznih rečenica.

Ranije poznatoj samo u užim američkim književnim krugovima te po memoarima o prijateljstvu sa Susan Sontag, spisateljici Sigrid Nunez Prijatelj je donio svjetsku slavu. Roman je 2018, netom po objavljivanju, dobio jednu od najznačajnijih američki književnih nagrada – Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award for Fiction). Premda je Prijatelj nagrađen za fikcijsko književno djelo, on je istovremeno temeljen i na autobiografskim elementima, pa se žanrovski približava memoarima, epistolarnom romanu i dnevničkim zapisima s esejiziranim dionicama i tokom svijesti. Ukratko: na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi pisci ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje. Onima koji su jednom u životu imali psa, bit će poznato o kakvoj odanosti i odnosu se radi te iz čega Nunez razvija motivaciju za druge smjerove u kojim će nas njezina naratorica odvesti.

Pripovjedačica doživljava, tačnije preživljava, veliki gubitak, jedan od onih koji ostave praznine s vječitim upitnicima i rane koje teško zacjeljuju. Nakon što njen najbolji prijatelj, mentor u pisanju i nekadašnji jednokratni ljubavnik počini samoubojstvo, profesorici kreativnog pisanja spletom okolnosti u život uđe njegov pas o kojem se nitko ne može brinuti. Ne bi trebala ni ona jer upravnik zgrade u kojoj živi na Manhattanu ne dozvoljava da psi borave u njoj. Između Apolona, njemačke harlekin doge te skoro jedinog aktera ove pripovijesti čije ime doznajemo, i njegove nove gospodarice rađa se odnos, ispostavit će se spasonosan za oboje u njihovom tugovanju. Tako bivamo upućeni da čovjek jeste jedina životinja koja je u stanju plakati i učiniti samoubojstvo, ali nije jedina životinja čije se srce može slomiti.

Na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje.


Šta sve znači baviti se pisanjem danas


Prijatelj je knjiga koja najviše progovara o samom pisanju i književnosti, i možda jedna od najljepših o pisanju koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Naratoričin glas je glas spisateljice u tugovanju za svojim odsutnim prijateljem, umrlim mentorom kojem adresira svoja promišljanja i sjećanja na njihove razgovore i prepiske o književnosti. Ona mjestimično izražava svoju razočaranost u književni svijet u kojem trenutno vlada politička korektnost, u isforsirani milje pisaca-vampira na koji je Baudelaire mislio kada je rekao da je umjetnost prostitucija. Zaista djeluje da se današnja književnost pretvara u polje hiper-moralnosti, a oni koji je pišu jednaki su kao i ona: odmjereni, umjereni i politički korektni te kao takvi beživotni, jalovi da izrode neku stvarnu interakciju. Čini se, većina toga što se napiše kao da nema veze sa stvarnim životom, a fikcija kao da ne nudi ništa osim tone dosadnih priča o izmišljenim ljudima koji žive izmišljene živote pune izmišljenih problema. To je polje spisatelja i spisateljica s egotripom, voljnih da napišu i neku glupost za mrvicu slave. U jednom trenutku naratorica priznaje da jednako kao i njezin kolega na upit šta predaje ona nikada ne odgovori „kreativno pisanje“ a da ne osjeti nelagodu. Usamljenu spisateljicu neprestano zbunjuje što većina onih koji pišu jesu u stanju hronične frustracije, a studenti kurseva pisanja najradije bi čitali samo ono što sami napišu pa se pita: „Zašto je moralo biti tako? Zašto su muškarci toliko arogantni, i zašto su toliki među njima seksualni predatori? Zašto su žene tako ljute i depresivne? Zaista, teško je ne osjećati sažaljenje prema svima njima.“

Ona ne krije i da je njezin mrtvi prijatelj i mentor, koji je jednako kao ona predavao o pisanju, bio i sam seksualni predator koji je zavodio svoje studentice i obraćao im se sa „dušo“. Ne stječe se dojam da se u romanu moralno opravdava takvo ponašanje, prije bi se moglo reći da autorica zna da se ljudska bića ne mogu pozicionirati na jednom polu etičnosti. Naratorica svog prijatelja predstavlja kao „napaljenog“ i nepromišljenog muškarca koji je nerijetko spreman ulaziti i u rizike zbog svojih sklonosti. Kako u jednom trenutku kaže, njezin prijatelj službeno je postao bijeli, mrtvi muškarac, te ne skrivajući ironiju dopušta prodor duhovitosti koja može biti iscjeljujuća u velikim gubicima. Naratorica svojim duhovitim i često sarkastičnim opaskama razblažuje ozbiljnost velikih tema o kojima piše, potvrđujući da kvalitetna književnost svoga čitatelja mora na trenutke i zabaviti, nasmijati koliko god ozbiljna bila.

Skoro pa je nevjerojatno koliko se intertekstualnih tragova, aluzija i anegdota o životima pisaca i spisateljica pojavljuje u Prijatelju. To su: Simone Weil, Coetzee, Flaubert, Balzac, Kafka, Flannery O'Connor, Virginia Woolf, Wittgenstein, Hemingway, Knausgård, a cijelo poglavlje posvećeno je Ackerleyevoj knjizi My Dog Tulip, memoarima o ljubavnoj vezi između čovjeka i psa. Možda je najdojmljivija veza stvorena s Rilkeom i njegovim Pismima mladom pjesniku. Stoga vješto čitalačko oko može prepoznati među redovima romana odličan priručnik o pisanju. Sve se može svesti na jedan savjet: ukoliko možeš odabrati bilo koje drugo zanimanje umjesto pisanja, odaberi ga.

Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa ovog romana.


Književnost kao terapija


Knjigu otvara epigraf čuvene Natalije Ginzburg iz njenog eseja Moj poziv: „Moraš shvatiti da se ne možeš nadati da ćeš se u svom tugovanju utješiti pisanjem.“ Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa propitkivanja ovog romana na koje se ne daje konačan odgovor, jer dobra književnost to nikada ne radi. Koliko god valjanih i dobrih argumenta je iznijeto da pisanje zarad terapijskog učinka nema drugu vrijednost, autorica se dobro poigrava pokazujući da u određenim slučajevima, kao u njezinom, ipak ima. S druge strane, ono što definitivno ima terapijski učinak jeste čitanje koje čak i ogromnom Apolonu, nježnom divu, zaliječi raspuklo srce. U svim mnogobrojnim melanholičnim rukavcima i tokovima romana, Apolon je uvijek prisutna figura da razblaži svu težinu gubitka. Tako ogroman pas da gazdarica za njim nosi dječju kanticu i lopaticu za plažu da bi pokupila ono što on izbaci iz sebe. Njihova fizička razlika proizvodi komične situacije kojima roman obiluje: žena u poznim godinama pokušava natjerati ogromnog psa da se pomjeri s mjesta na kojem se ukipio.

Apolonova vlasnica na nagovor prijateljice počinje držati radionice pisanja ženama koje su žrtve trgovine ljudima te su ujedno preživjele i mnoga druga nasilja. Pišući o tom primjeru vidimo da književnost nije svemoguća i ne može ublažiti nastalu patnju. Pisanje o takvim iskustvima treba pomoći isključivo žrtvama, a ne poslužiti za književnu eksploataciju na šta naratorica upozorava. Istovremeno ona podsjeća zašto bi čitanje takvih tekstova moglo biti problematično citirajući Simone Weil: „Imaginarno zlo je romantično i raznoliko; stvarno zlo je turobno, monotono, ogoljeno i dosadno.“

 

Ispisivanje suicida


Na kraju, treba uzet u obzir i da je pisanje o suicidu veoma složena tema o kojoj su mnogi pokušali pisati, ali nisu uspjeli bez eksploatisanja i patetiziranja samog čina, mitologizirajući ga ili svodeći na romantičarsku gestu. Sigrid Nunez to ne čini, itekako je svjesna tajne i šutnje koje ostaju da lebde nakon svega, jer zna da većina samoubica ne ostavlja nikakvo pismo iza sebe. Ona ne pokušava dati odgovore na to šta se dešava u ljudskoj glavi kada donosi takvu drastičnu odluku niti opisuje samoubojstvo uvriježenim riječima (sebično, kukavično, drsko, narcisoidno). Naratoričin glas pokušava razumjeti nerazumljivo, približiti mu se s različitih točki gledišta, a zbog te nepretencioznosti njezino pisanje zapravo dobacuje daleko: ono nije automatsko, naprotiv, ono ostavlja dojam autentičnoga i proživljenoga. Završnicom Prijatelja autorica pobija ranije iznesenu izjavu da je danas skoro pa nemoguće pisati dobru fikciju.

Na samom kraju doznajemo odgovor na jedan od epigrafa, upit Nicholsona Bakera: „Pitanje na koje svaki roman doista pokušava odgovoriti je: Je li život vrijedan življenja?“ Ispostavlja se da jeste u slučaju Sigrid Nunez: život je vrijedan jednako življenja kao i pisanja, ako ništa zarad prijateljstva. Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.


Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku