MARJAN KAMALI: Put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana
Razgovarala: Larisa Mahmić
Sa Marjan Kamali,
američkom spisateljicom iranskog porijekla, razgovarali smo povodom
objavljivanja bosanskog prijevoda njenog drugog romana Knjižara
u Teheranu, pod okriljem izdavačke kuće Buybook. Roman je prevela
Amela Kavaz. Kamali je govorila o ekranizaciji svog romana, važnosti knjižare,
prikazu Iranaca i Iranaca-Amerikanaca, kao i ženskom položaju.
Knjižara u Teheranu je roman objavljen 2019.
godine. Tek nedavno, preveden je na bosanski jezik i izdavačka kuća Buybook
je objavila isti. Ovo je, zasigurno, jedna kompleksna priča, mozaik
isprepletenih sudbina koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Roman
počinje susretom dva glavna junaka u američkom staračkom domu 2013. godine –
Roya i Bahman su u svojim sedamdesetim, ali njihov razgovor čitaoce vraća u
prošlost, u 1953. godinu. Odatle, njihova konverzacija se pretvara u narativ
koji se proseže kroz nekoliko decenija. Famozna Knjižara je u centru svega.
Od prve do posljednje stranice, uspješno ste razvili vrlo zanimljiv narativ koji je očigledno zaintrigirao mase – u pripremi je adaptacija romana u televizijsku seriju u produkciji HBO-a! Kako se osjećate kad znate da će Vaše riječi biti pretočene u televizijsku seriju? Preovladava li uzbuđenje ili ipak postoji određena doza strepnje? Koliko ste uključeni u proces sastavljanja scenarija? Koliko Vi kao autorica ovog romana učestvujete u cjelokupnoj adaptaciji?
Hvala vam na lijepim riječima
– svakako je veoma uzbudljivo pomisliti da će moji likovi dobiti novi život na
ekranu! Uzbuđenju nema kraja, ali kad god autor ima sreće da mu djelo bude
ekranizovano, postoji i određena doza nervoze. Radit ću kao konsultantski
producent, tako da ću utjecati na neke stvari, ali kao i kod svih ekranizacija,
na kraju većinu odluka donose producenti. Cilj nije imati tačnu repliku knjige
u seriji, već uhvatiti njen duh, dušu i atmosferu. Veoma mi je važno vidjeti
Irance i Irance-Amerikance predstavljene na ekranu u svim njihovim nijansama i
složenostima za razliku od stereotipa. Presretna sam što priču Roye i Bahmana utjelovljuju
divni glumci – cijela stvar djeluje nadrealno i nevjerovatno.
Starački dom, stari ljubavnici, prisjećanje na zajedničku
strastvenu mladost, sklapanje individualnih sjećanja u jednu jedinstvenu priču
– mene kao čitateljicu su ovi elementi asocirali na Bilježnicu, roman Nicholasa Sparksa. Jesu li ove zajedničke tačke
produkt inspiracije Sparksovim romanom ili je to čista slučajnost?
Knjižaru u Teheranu porede sa Bilježnicom,
i svakako se slažem da postoje teme koje ove dvije priče dijele. Kada sam prvi
put pogledala film Bilježnica (prvo sam pogledala film, a kasnije
pročitala knjigu), nisam mogla prestati plakati. Plakala sam i plakala nakon
što se film završio. Mislim da nisam svjesno namjeravala imati slične teme u
svojoj knjizi, ali me film definitivno pogodio. Oduvijek sam željela istražiti
šta bi značilo da dva iransko-američka lika imaju priliku da sastave dijelove
svoje mlade ljubavi kasnije kad su u starosti – prije nego što za njih bude
prekasno.
_____
Otac mi je pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako prenosila njihove poruke.
_____
Knjižara – kognitivni i iskustveni univerzum
Zašto ste odabrali baš knjižaru kao epicentar svega, kao
mjesto radnje, naposlijetku i kao naslov romana? Je li knjižara za Vas lično
nekada u životu imala, ili možda ima i trenutno, ulogu jednog takvog spoznajnog
i doživljajnog „univerzuma“?
Oduvijek sam voljela
čačkati po knjižarama i razgledati razne olovke, papire i sveske. Imam divne
uspomene na posjete knjižarama kada sam bila dijete, na miris mastila i knjiga,
na osjećaj različitih olovaka u mojoj ruci. Prije nekoliko godina, otac mi je
pričao o jednoj knjižari u Teheranu iz svojih srednjoškolskih dana. Rekao je da
su se u radnji prodavale knjige iz cijelog svijeta i da bi srednjoškolci između
stranica knjiga skrivali ljubavne zapise, i da je vlasnica knjižare tako
prenosila njihove poruke njihovim voljenim. Kad mi je ispričao ovu priču,
sjećam se da sam pomislila da je to tako romantično – da se ljubavno pismo šalje
između stranica knjige. I dan-danas volim knjižare i pisaći materijal, i kad
god posjetim neki novi grad, obavezno saznam da li imaju jednu takvu radnju da
je posjetim. Za mene, ove nas radnje povezuju s prošlošću koja polako nestaje
kako sve više ljudi prestaje da piše pisma i koristi pribor za pisanje. Još
uvijek volim pisati pisma rukom, a i većina prvih nacrta mojih romana napisana
je rukom – ponekad čak i nalivperom i mastilom!
_____
Društveni
angažman kroz književnost mi je nevjerovatno važan i nešto što jako cijenim.
Želim povećati empatiju i stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama.
_____
Emancipacija žena u društvu i književnosti
Knjižara u Teheranu svakako ima ljubavnu priču kao okosnicu, ali Vi se ovdje
bavite i nekim značajnim društvenim pitanjima. Jedno od njih je emancipacija
iranskih žena. Čak i kad je „pobjegla“ od iranskih običaja, Roya je i u SAD-u
bila suočena sa mizoginijom. Kako Vi danas vidite emancipaciju u istočnim, ali
i zapadnim društvima?
Mislim da je većina
svijeta svjesna izazova sa pravima žena u državama poput Irana, ali mi smo
skloni zaboravljanju da žene širom svijeta doživljavaju mizoginiju. Također,
htjela sam pokazati ograničenja koja su postavljena ženama u SAD-a, posebno
1950-ih i 1960-ih. Roya napušta Iran misleći da će joj prilike za posao u SAD-u
biti mnogobrojne, ali vidi da stvari nisu tako jednostavne i riješene ni u
zapadnom svijetu. Mislim da se, i u istočnim i u zapadnim društvima, žene još
uvijek bore da budu saslušane i da budu ravnopravne. Neke zemlje su za žene bolje
mjesto od drugih, ali mislim da ne postoji nijedno mjesto gdje je mizoginija
potpuno iskorijenjena.
Autorice su danas mnogo vidljivije nego prije. Sve češće
se piše o ženskim iskustvima u različitim kulturama. U svemu tome su
emancipacija žena i feministička perspektiva izuzetno glasne. Kako Vi sebe, kao
autoricu ali i kao ženu, doživljavate u kontekstu današnje proze? Je li Vam
važan društveni angažman preko književnosti?
Osjećam se veoma sretnom
što mogu da ispričam svoje priče i što imam čitalačku publiku širom svijeta
koja cijeni moj rad. Društveni angažman kroz književnost mi je nevjerovatno
važan i nešto što jako cijenim – kao što je mogućnost da dam ovaj intervju za
bosanskohercegovačko izdanje. To je zaista čast. Želim povećati empatiju i
stvoriti vezu kroz svoje priče o snažnim ženama. Voljela bih da nastavim da
osnažujem i druge. Odrasla sam očajnički tražeći uzore među bliskoistočnim
spisateljicama. Jednog dana, otac me pogledao u oči i rekao: „Možeš biti uzor
sljedećoj generaciji.“ Želim da žene posvuda visoko dižu glave čak i ako imaju
posla sa mizoginijom, diktatorskim režimima ili općenito kulturom koja im
govori da moraju da šute. Ne možemo sebi priuštiti da šutimo, a najbolji lijek
za mizoginiju je pričati svoje priče i govoriti istinu čak i ako je pričamo
kroz pisanje romana.
_____
Živjeti
američki san zahtijeva mnogo odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti
američkog sna praćene ogromnim gubitkom.
_____
Priča o izlječenju od gubitka
Uzevši u obzir da ste na početku knjige citirali F. Scotta
Fitzgeralda koji je također govorio o ovome, zanima me Vaše mišljenje o
poistovjećivanju SAD-a sa vrlim novim svijetom, svijetom novih mogućnosti i
nada, tzv. American Dream. Ipak su
Roya i njena sestra Zari svoju budućnost pronašle upravo tamo.
Ljudi su generacijama
doživljavali Ameriku kao zemlju mogućnosti i dolazili su ovamo iz cijelog
svijeta kako bi ostvarili „američki san“, ali američki san nikada nije tako
jednostavno postići kao što neki vjeruju. Živjeti američki san zahtijeva mnogo
odricanja. Mislim da su za većinu imigranata prednosti američkog sna praćene
ogromnim gubitkom. Kako uravnotežiti obogaćivanje i otuđenje u ovom takozvanom
snu, životna je potraga. Kada Roya i njena sestra Zari dođu u Ameriku kao mlade
studentice, suočene su sa stvarnošću Amerike u svoj njenoj slavi,
komplikacijama, manama, nadi i radostima.
Roman ima previše socijalnih podtonova da bi bio
okarakterisan kao striktno ljubavni, ali ipak ljubav stavlja u fokus, pa ne
može biti ni striktno socijalni. Kako biste Vi, kao autorica, okarakterisali
ovaj roman? Šta mislite koliko roman kao forma može vjerodostojno prikazati
jedno društvo ili vjerno govoriti o historijskim zbivanjima?
Ovaj roman bih
okarakterisala kao priču o izlječenju od gubitka. Željela sam da istražim i
ljubav i gubitak, i kako se mirimo s ljubavlju i gubitkom zemlje, ljubavlju i
gubitkom vjerenika, ljubavlju i gubitkom djeteta, ljubavlju i gubitkom u braku,
ljubavlju i gubitkom kada je u pitanju izgradnja novog života na novom
kontinentu. Ne mislim da je zadatak romana da obavezno kaže šta se dogodilo
tokom određenog historijskog događaja, ali je zadatak romana da pokaže čitaocu
kako su ljudi doživjeli taj određeni događaj. Htjela sam da pokažem kako čovjek
može reagovati kada mu život diktiraju okolnosti van njegove kontrole. Željela
sam da pokažem put jedne žene ka prihvatanju i zatvaranju starih rana.
„Prošlost nikada nije prošlost“
Smatram da ste izvrsno odradili prelaske iz jednog
vremena u drugo. Pretapanje iz sadašnjosti u prošlost i obratno je teklo
potpuno prirodno. Jeste li odmah znali da želite roman ispripovijedati na taj
način ili ste do te odluke došli tokom pisanja?
Od samog početka sam
znala da želim da ispričam ovu priču na nelinearan način. Oduvijek sam znala da
želim započeti roman kada su Roya i Bahman već u svojim sedamdesetim i kad će
se ponovo vidjeti prvi put nakon šezdeset godina. Htjela sam da čitalac od
samog početka zna da su ove dvije osobe većinu svog života provele odvojeno, jer
za mene je ovo priča o izgubljenoj ljubavi, koliko i priča o prvoj ljubavi.
Druga tema u romanu je da vrijeme ustvari nije linearno već kružno. Kada Roya
ode u starački centar na početku knjige, osjeća se kao da ima sedamdeset sedam
i sedamnaest u isto vrijeme. Zaista vjerujem da se u svakom trenutku možemo
prisjetiti mlađeg sebe. Miris, pjesma, glas voljene osobe može nas u trenu
vratiti u prošlost. U stvari, „prošlost nikada nije prošlost“ kako se kaže.
Željela sam da uhvatim i ovaj osjećaj skakanja u vremenu u romanu. Namjerno sam
rasporedila scene redoslijedom koji nije nužno hronološki, ali bi imao
maksimalan emocionalni utjecaj na čitaoca.
Roya, Bahman, Claire, gospodin Fakhri, Badri – svi ovi
likovi igraju krucijalne uloge, imaju svoje priče, svoje mjesto u romanu, svoje
značenje, svoju važnost. Njihovi narativi su isprepleteni čak i kad se čini da
nemaju dodirnih tačaka. Koliko Vam je trebalo da formirate sve ove likove, da
oformite njihove živote? Koliko su na njihova formiranja utjecala Vaša iskustva
ili iskustva Vaših roditelja?
Oh, trebalo je dosta
vremena da se svi ti likovi definišu i da se uči o njima! Trebalo je tri i po
godine. Počela sam samo sa dvoje naših ljubavnika: Royom i Bahmanom, ali na
kraju su ostali likovi oživjeli i zaživjeli svojim životom. Nisam očekivala da
će se svi narativi ispreplitati na način na koji su se ispreplitali, ali mi je
drago što sam uspjela uplesti njihove priče. Provela sam dosta vremena
razmišljajući o pozadinskim pričama ovih likova: njihovoj historiji, njihovom
kajanju, njihovim čežnjama. Svi likovi su proizvod moje mašte, ali opet, kad
god pisac stvori lik, neki elementi ljudi koje poznaju će se pojaviti u njima.
Priče iz centra za stara i oboljela lica
Ljubavna priča prožeta političkim i društvenim
elementima, a sadrži intimne prikaze dubokih ličnih iskustava. Tradicija i
sudbina su također sveprisutne. Odakle Vam inspiracija za pisanje jednog
ovakvog romana, odakle ste je crpili?
Inspiracija za ovu knjigu
došla je s nekoliko mjesta. Postojala je knjižara koju je moj otac spomenuo da
je posjećivao dok je bio u srednjoj školi – toliko me ta radnja zaintrigirala
da sam zamišljala kako bi je bilo posjetiti. Bio je tu i susret koji sam imala
kada sam čitala svoj prvi roman Čajanka s neznancem u centru za stara i
oboljela lica. Nakon čitanja svi smo sjeli za sto i jeli divan perzijski ručak
koji je organizovao centar (u obje moje knjige ima puno hrane!). Stariji
muškarac u invalidskim kolicima za našim stolom stalno je pričao kako je
upoznao princa Španije i putovao sa Charlesom De Gaulleom. Drugi nisu bili
zainteresovani da čuju njegova ponavljanja. Međutim, prije nego što sam napustila
centar, pitala sam kako se zove i bila sam iznenađena da je to iransko ime.
Nekoliko sedmica kasnije, kada sam posjetila roditelje, ispričala sam im o ovom
starcu. Kada sam izgovorila njegovo ime, moj otac je zastao i rekao: „Bio je
jedan od naših najodlikovanijih stranih velikodostojnika. Upoznao je španskog
princa. Putovao je sa Charlesom de Gaulleom.” Ostala sam zapanjena. Te noći sam
stalno razmišljala o tome šta znači biti starac u staračkom centru s prošlošću
u koju niko nije vjerovao. Ili, ljudi iz prošlosti su vjerovali, ali jednostavno
nisu marili za to. Tada sam znala da sam posijala sjeme za svoju sljedeću
knjigu. Počela sam samo sa slikom starijeg čovjeka u invalidskim kolicima, ali
onda sam dodala priču o velikoj izgubljenoj ljubavi i pisma koja su slana u
knjigama u knjižari. Liku Roye dodijeljena je ljubavna priča i to je zauzelo
veći dio narativa. Ona upoznaje Bahmana u knjižari u Iranu 1953. kada oboje
imaju sedamnaest godina. Oni žustro padaju, kako kaže F. Scott Fitzgerald, „u
intimnost od koje se nikada ne oporavljaju“. Ludo su zaljubljeni i planiraju da
se vjenčaju, ali su razdvojeni uoči državnog udara. Šezdeset godina kasnije,
ponovo se sastaju kada je Bahman stariji čovjek u invalidskim kolicima u staračkom
centru.
Sudbina je izuzetno važan element u ovom romanu. Za kraj,
voljela bih da nam date svoje mišljenje o sudbini, svoje viđenje iste. Da li je
na živote likova utjecala upravo sudbina ili su ipak bili presudni konkretni
historijski akteri poput iranske politike, borbe za vlast, klasnih razlika i sl.?
Mislim da su historijski događaji, politika, moć i klasne razlike utjecali na živote mojih likova jednako – ako ne i više – nego bilo koja unaprijed napisana sudbina. No, sudbina je ipak igrala veliku ulogu u njihovim životima. Iako volimo vjerovati da smo sami kapetani svojih sudbina i da možemo upravljati svojim životima, istina je da je mnogo toga van naše kontrole. Vjerovanje da je vaša sudbina ispisana na vašem čelu nevidljivim mastilom uobičajena je perzijska izreka. U nekim istočnim kulturama postoji veće vjerovanje u sudbinu, za razliku od naglaska na moć individualne volje na zapadu. Lično ja sam pod konstantnim pritiskom da spoznam u koju filozofiju najviše vjerujem, ali naučila sam da ne možete zanemariti ogromnu moć sudbine.