ĐORĐE KRAJIŠNIK: Važno je ostati izvan generičkog stava kolektiviteta
Razgovarao:
Aldin Karahasanović
O stanju kritičke misli kod nas i autorskom iskoraku u poeziju razgovarali smo sa Đorđem Krajišnikom
Đorđe
Krajišnik je književni kritičar, kolumnista i novinar dnevnog lista Oslobođenje, kao i mjesečnog magazina Dani. Objavio je više stotina razgovora
i tekstova na različite teme
vezane uz umjetnost, kulturu, izgradnju mira, antifašizam i lijeve
politike. Prošle godine objavljena je njegova prva knjiga, zamisli zambezi iz riblje perspektive (Buybook, Sarajevo), koja je
već doživjela prevode i na druge jezike, kao i izdanja van
bosanskohercegovačkog govornog područja. S Đorđem smo razgovarali o ovoj zbirci
poezije, književnoj kritici i aktuelnom stanju u umjetnosti na našim
prostorima.
Poznajemo vas kao kritičara, kolumnistu,
novinara, moderatora… Prošle godine objavljena je vaša prva knjiga. Kakav je
osjećaj biti “na drugoj strani”?
Osjećaj je,
moram priznati, potpuno drugačiji od onoga koji imam u pomenutim drugim ulogama
i poslovima kojima se bavim. Sada sa ove tačke gledano jasno mi je da sam
morao, bar privremeno ili u nekim slučajevima trajno, suspendovati sve te druge
oblike sebe i doći do jednog drugačijeg, čak i za sebe samog nepoznatog sebe,
kako bih ušao u proces rada na knjizi zamisli
zambezi iz riblje perspektive. To je, da budem jasan, podrazumijevalo da ne
budem ni kritičar, ni kolumnista, ni novinar... već da tragam za jednim novim
uglom gledanja na svijet u sebi i oko sebe. Jer me u književnosti od mojih
prvih susreta sa njom nekako najdublje pokretala ta njena moć za izmještanjem
iz svakodnevnog i realijama sputanog osjećanja egzistencije, da bi se
zakoračilo u novo, nepoznato, puno mogućnosti i otvorenih pitanja. Nekome bi se
možda činilo da ta vrsta ranije pomenutog mog pisanja, od kojeg živim, pomaže u
književnom radu, međutim neko sam ko se na privatnom planu, u svom
razumijevanju onoga što književnost jeste, jako opire svakom simplificiranju
književnosti na dnevno-hroničarski žurnalizam.
Rad na knjizi
zamisli zambezi iz riblje perspektive
jeste bio jedan sveobuhvatan proces. I na nivou mene kao ličnosti, i na planu
mene kao autora koji ima neko ranije iskustvo u radu na tekstu. Morao sam sve to
ranije znanje o tekstu, pa i pročitano, sažvakati i odbaciti, lišiti se svakog
predubjeđenja, da bih ušao u potragu za vlastitim jezikom, onim jedinim jezikom
kojim mogu govoriti iz sebe, o sebi i onome što vidim ili pak ne vidim. Jezikom
ruskih formalista govoreći, bilo je nužno izvršiti deautomatizaciju vlastite
percepcije, učiniti kamen kamenom, i mnogo toga se odreći, uspostaviti jasna i
rigorozna pravila i zahtjeve, da bi se došlo do izraza koji je mogao sažeti sve
ono što me u igri podsvijesti i fleševa stvarnosti zaokuplja, da ne kažem
obuzima.
Poezija kao iscjeljenje od robovanja novinskim rokovima
Čitajući zamisli
zambezi iz riblje perspektive nisam se mogao oduprijeti osjećaju da je
čitava zbirka – jedna pjesma. Kako je izgledao proces pisanja? Kako ste
pristupili ideji (ako je ona uopće postojala) da će pjesme koje pišete
naposljetku biti cjelina? Jesu li ove pjesme
više produkt slika i osjećaja ili su primarno vaše eksperimentiranje sa
granicama jezika i forme?
Suštinski,
niste u krivu pri tom osjećaju. Ja bih dodao još da je to, ili bi moglo tako
biti, jedna noć u pjesmi, od njenog početka do trenutka pred svitanje. Sa druge
strane, to je i ponoćni tango sa elementima psihotrilera, ili pak jedan tunel
ulančanih snoviđenja, od ushita snivanja i seksualnosti do najdubljih košmara i
strahova djetinjstva. Istina je, nekolicina stihova tu je kao neophodan putokaz
ka dalje, tokom zambeza. Tako da, istina, jedno od mogućih čitanja ove
knjige jeste i to, da je ona jedna pjesma ili poema u fragmentima. Dodao bih da
je to i igra sa neizrecivim, borba sa bjelinom koja nastoji da suspregne svaku
potrebu za govorenjem. Na koncu, to je i dubinski solilokvij, prolazak kroz niz
stanja, lica, spolova i oblika. Bježanjem od direktnog pjesničkog ja,
ukotvljenog u setu patetičnih emocija koje se refrenično ponavljaju u ovdašnjoj
književnosti, u niz drugih oblika sebstva ili nesebstva, nastojalo se doći do
onog suštinskog ili bar istinitijeg ja. Onoga koje se imenuje bez bilo kakvih
nanosa ranijih spoznaja o sebi. Ali koje, treba to kazati, ni u kom slučaju ne
treba nužno vezati ili ne vezati za samog autora i toga kako ga drugi
prepoznaju.
zambezi su mišljeni, onog trenutka kada su u tekstu konstruisani, kao otvorena
struktura, koja se ponavlja, ali ne kao puka repetitivnost, već kao svaki put
iznova proživljeno iskustvo kretanja.
Neću reći da
je ta forma bila jasna od prvog trenutka rada na knjizi, ali je postojala
svijest da se od jedne gomile početnog materijala koja se našla ispred mene,
mora, ako će to na koncu knjiga biti, složiti jedna koncepcijski jasno
zaokružena cjelina. Nemam ništa protiv drugačijih viđenja knjige, ali mi je kao
čitaocu jako važno da knjiga ima svoju jasnu priču, da je kao cjelina mišljena,
od naslovne do posljednje stranice. U zambezima
se nije održalo ništa što nije zadovoljavalo kriterije postavljene nakon prvog
rezanja viškova i nedovoljno autentičnih stihova.
Nikad me nije
privlačio eksperiment sam po sebi, odnosno eksperiment koji je sam sebi svrha.
U pogledu zambeza bila je posrijedi
jasna potreba da se u jeziku neponovljivog trenutka u kojem jesmo nađe onaj
izraz koji može, na najpotpuniji način, iskazati slike i emocije čovjeka u
okvirima onoga što on u datom trenutku jeste, sa svim podražajima, težinama i
pritiscima koji ga baš takvim, kao jedinim mogućim, u jednom isječku vremena,
čine.
Poetički
diskurs znatno se razlikuje od kritičko-analitičkog. Osjećate li nekad da vam
je nakon pisanja kritika i aktivnog djelovanja u književnom životu teško “ući”
u poeziju, ili je to pak jednostavan i prirodan proces? Je li poezija za vas
možda svojevrsno privatno „čišćenje“ od drugih žanrova koje pišete?
Poezija je bila za mene i više nego čišćenje od drugih
žanrova. Rekao bih, a da ne zvučim suviše fatalistički, da je ona bila
iscjeljenje, pružena ruka da iskočim iz trenja i kolotečine robovanja novinskim
rokovima, da osvijestim vlastiti jezik mnogo snažnije i sveobuhvatnije od onoga
što nudi bilo kakvo pisanje koje je uslovljeno nekim vanjskim moranjem ili
pritiskom. Jedini pritisak i imperativ u procesu kakav su bili zambezi je bio najprije doći do sebe, a
potom ni u kom smislu ne odstupiti i izdati tog jedva pronađenog sebe.
O savremenoj
kritici i njenoj publici
Često steknem dojam da umjetnost
“konzumiraju” gotovo isključivo ljudi koji se njome na neki način bave. Ljudi
koje sretnem na Bookstanu su većinski iste osobe koje srećem na događajima
vezanim za druge vrste umjetnosti. Kako gledate na “uske krugove” uživaoca
umjetnosti na našem prostoru? Koliko uopće ima smisla baviti se umjetnošću u
takvom okruženju? Na koji način se ta zatvorenost odražava na umjetničke domete
lokalne scene?
Uski
krugovi, oni su samo posljedica opšte zapuštenosti našeg društva. Mi za gotovo
tri decenije Dejtonskog mira nismo učinili gotovo ništa da vratimo dostojanstvo
našoj kulturi i umjetnosti. Naprotiv, na jednom sistemskom nivou je učinjeno
sve da svaka institucija kulture, svaki pojedinac i pojedinka koji se bave
umjetnošću i kulturnim radom, bude srozana do te mjere da nije u stanju bilo
šta drugo raditi sem vegetirati kao statični objekat u stihiji i propadanju.
Da
bi stvari dopirale šire van uskih i sve užih krugova nužno je kultivisati,
obrađivati, zasijavati tu njivu neoranu (ne mislim pod time da je se gnoji
otrovima tradicionalizama i mitomanije). Ali, kako se sada čini, nema onih koji
bi imali volje zasijati organski, s rizikom da će prvih godina sigurno biti na
gubitku, da bi u nekoj sretnijoj budućnosti neki žeteoci imali više žita nego
kukolja.
Pitanje
smisla bavljenja umjetnošću, pak, ima više veze sa individualnim pulsiranjima,
na njega, koliko god da ga se ticao, društveni okvir ne bi smio uticati. Drugim
riječima, odgovor na pitanje ima li smisla baviti se umjetnošću svaki umjetnik
koji drži do sebe, ma gdje se nalazio i u kakvim uslovima živio i stvarao,
traži svakodnevno. Ono je to sa čime se on bori, što iskušava i dovodi do
krajnjih mogućnosti i granica. Stoga, mišljenja sam da okolnosti u kojima se
stvara ni u kom pogledu ne igraju presudnu ulogu.
Umjetnički
dometi lokalne scene, koliko god okolnosti bile nezaobilazan faktor, onakvi su
kakvi su dometi njenih stvaralaca. Ukoliko umjetnici i kulturni radnici
pristanu na nametnuti okvir bez otpora, ukoliko ne propituju, ili se
samodopadno kite provincijskim perjem, te ukoliko ne izlaze iz matrica uporne
kulturno-umjetničke reciklaže šlagera socijalističkog doba, onda su i dometi,
da tako kažem, čaršijski. Ako pak bez ziheraške računice odgovaraju kao
stvaraoci na izazove vremena u kojem živimo onda sasvim sigurno da su i njihovi
dometi planetarni i civilizacijski.
U vremenu radikalno polariziranih
mišljenja i specificiranih eho-komora koje stvaraju algoritmi društvenih mreža,
svačije mišljenje je podjednako (ne)važno. Iz perspektive kritičara, koja je
pozicija kritike u takvom svijetu? Ima li danas uopće mjesta za kritiku koja
obilno koristi stručni diskurs?
To
što je trenutak u kojem ovdje živimo nametnuo da je svaka glupošćurina koju
izgovori bilo koja polupismena persona posmatrana kao relevantna i vrijedna
objave, ipak ne znači da trebamo pristati na estradizaciju mišljenja kao
takvog. Neophodno je istrajati u odbijanju da se zagazi u to blato javnog
diskursa, koji radi na podražaje niskih strasti dezavuisanog puka. To što
većina izgovara ili piše notorne laži, obmane i besmislice, ne smije značiti da
svi moramo pristati na takav jezik. Ima smisla uporno otvarati i osvajati
prostore za drugačije, neomeđeno i nekontaminirano mišljenje. Koliko god se to
činilo mizernim u odnosu na buku koja nas okružuje, važno je ostati izvan
generičkog stava kolektiviteta.
Pozicija kritike nije manje važna u današnjim okvirima. Čini se da je
potreba za njom možda i veća nego ranije. U obilju sadržaja koji nam danas
internetom postaje dostupan djeluje važnim i neophodnim određeno filtriranje.
Dakako,
nesumnjivo je da ima potrebe za kritikom koja obilno koristi stručni diskurs.
Ona ima svoju akademsku i znanstvenu važnost. Kada je posrijedi kritika u
novinskim ili internetskim okvirima stava sam da ona svakako ne bi trebala biti
odrođena od stručnog diskursa. Međutim, ne da bi se njime tek tako poziralo
pred čitaocima ili da bi se maskiralo odsustvo autentičnog mišljenja i
prosudbe. Već u upotrebi koja je svrsishodna i nužnošću samog teksta
utemeljena. Sa druge strane, pobornik sam onog Gombrowiczevog naputka, da književna kritika već sama po sebi jeste i
književnost, te da kao takva treba biti mišljena i pisana. Obraćamo se njome
ipak nekom čitaocu/teljici, pa se čini važnim da mu/joj prenesemo neku emociju,
da potaknemo određenu radoznalost u njegovom/njenom čitalačkom interesovanju.
Čitalačko
iskustvo kao vrijednosni orijentir
Kritički diskurs se znatno izmiješao sa
diskursom PR-a. Marketing je ušao u sve pore društva i kao da se izgubila
neovisnost kritičkog mišljenja. Sve češće kao kritiku zapravo imamo prikriveno
oglašavanje. Možemo li danas uopće vjerovati onome što kritičari i kritičarke
tvrde?
Rekao
bih da mnogo toga biva prihvaćeno po halo efektu. Ne na osnovu vlastitog
iskustva, nego zbog toga jer je tamo neko rekao da je to dobro. I to je ono što
mi najviše smeta u svemu tome. Posebno ta razina osiono ignorantskog garda,
koji insistira da uopšte ne postoji mišljenje koje nije u skladu sa važećim
obrascima.
Nemam,
pri tome, ništa protiv PR-a u književnosti, on je nužnost vremena u kojem
jesmo, važno je da ljudi kupuju knjige, ali insistiram na jasnom diferenciranju
onoga što je reklama i što je istinski utemeljeno i iskreno artikulisano
mišljenje o valjanosti nekog teksta. Posebno u okolnostima u kojima postoje
književna lica koja determinišu cijele scene. Kada to kažem, mislim prije svega
na slučajeve da jedan čovjek ili jedna interesna skupina unutar književnog
polja, odlučuje koga će se štampati, koga nagraditi, koga će biblioteke
otkupiti, a novine hvaliti. Dok mnogi drugi, vrijedni ali manje bliski
promicateljima, ostaju uskraćeni za jednaku priliku da dođu do potencijalnih
čitaoca i poštovaoca njihovog djela. Nastojim svojim radom,
kad god je to moguće narušavati postojanost takvih struktura.
Prevashodno jer mi je stalo do književnosti, i do jednakih prilika za sve
ljude koji se danas odluče dati sobom u stvaranje nečega tako neopipljivog, ali
opet važnog i spasonosnog, kao što je književnost.
Pitanje
povjerenja kritičarkama i kritičarima ostaje pitanje vlastite procjene i
čitalačkog iskustva. Veoma je lako, na uzorku od svega nekoliko tekstova nekog
autora, provjeriti valjanost njegove prosudbe i da li joj vjerovati. Odnosno,
ocijeniti da li je tekst istinski izraz kritičarevog promišljenog i argumentiranog mišljenja, ili honorirana reklamna vrpca. Kritika je,
ponoviću, i potreba da se razgovara sa drugim, da se ostvari komunikacija i
izrazi ono na što nas neki tekst upućuje. Kako bismo promislili, sa drugim
ogledali, kroz naš susret sa knjigom, naše ljudsko.
Koji kritičar/ka za vas predstavlja
autoritet? Čije kritike rado čitate i kome vjerujete? Ko vam je orijentir kada
je u pitanju književna vrijednost?
Mislim
da je danas jedini vrijednosni orijentir moje
vlastito čitalačko iskustvo, koje nastojim svakim trenutkom vlastite budnosti
dodatno izgrađivati. Svjestan sam većine pogrešaka u minuloj deceniji svog
rada, i sebi mogu obećati da neću dopustiti da mi misao okošta, ili bude
zarobljena u samo jednoj perspektivi. Pokušaću još beskompromisnije propitivati
i tragati, jer jedino tako vjerujem da je moguće ostati svoj. Ne bih mogao govoriti
o autoritetima, jer danas, već u tridesetim godinama života teško da mogu bilo
kome pokloniti bezrezervno povjerenje. Radije bih otuda pomenuo kolege/inice
čiji rad cijenim, s napomenom da je to samo ogledni uzorak, te da sam siguran
da postoji još cijeli niz autorica i autora vrijednih pažnje u našem
četveroimenom štokavskom jeziku. Važni su mi i rado čitam tekstove Saše Ćirića,
Dinka Krehe, Marka Pogačara, Ivane Golijanin, Borisa Postnikova, autorica
okupljenih oko Ženske čitaonice PEN centra BiH i Udruženja Pobunjene
čitateljke. Sve su to bitni orijentiri, te
svakako da je iznimno važno ostvarivati međusobnu komunikaciju, iskren i na
međusobnom poštovanju zasnovan odnos.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.