Čovjek u vremenu

Michael Martens, San zvani Jugoslavija: Razgovori o Ivi Andriću, Sarajevo: Buybook, 2021. 

San zvani Jugoslavija čini niz intervjua, objavljenih u različitim medijima. Moglo bi se reći da ova knjiga nije ništa drugo do skup pitanja i odgovora – no u duhu te neumorne zapitanosti valjalo bi nastaviti razmišljati i proučavati kontekst i tekst Ive Andrića.

Piše: Lamija Milišić

Čini se da je književnost simptom naše začaranosti vremenom. Ona je pripovijest o vremenu čovjeka u vremenu. Piše je i čita svako u svom, zasebnom vremenu. "Zato je i moj pristup sa Andrićem bio prvo da objasnim vreme, a tek onda čoveka" – navodi u jednom intervjuu Michael Martens, autor biografije U požaru svjetova, Ivo Andrić: Jedan evropski život. (Ne)suglasje duha vremena i u njemu nastalih književnikovih djela nadahnjuje i vodi ovu knjigu.

Nakon inicijalne objave 2019. godine u Austriji, uslijedio je niz izdanja na našem govornom području – bosanskohercegovačko u Buybooku, srpsko u Laguni i hrvatsko u Ljevaku (pod naslovom Vatra u vatri: Ivo Andrić – Jedan europski život) – uz zapaženu medijsku i čitalačku pažnju, pohvale i primjedbe. Dvije godine nakon U požaru svjetova, ovaj njemački novinar i pisac objavio je zbirku vlastitih razgovora o toj biografiji. Knjiga je 2021. godine čitateljstvu stigla pod naslovom San zvani Jugoslavija: Razgovori o Ivi Andriću.

Zajednički jezik

Iako Nebojša Lujanović u predgovoru Buybookovog izdanja opisuje San zvani Jugoslavija kao "vrlo važan nastavak" "vrlo važn[e] knjig[e] o Andriću", lako je zamisliti da bi knjiga dapače bila zanimljiva čitateljstvu kao uvod u U požaru svjetova. Naime, ova zbirka intervjua daje kulturološki uvid u kontekst recepcije knjige, koja i sama tematizira kulturološki kontekst života i stvaralaštva Ive Andrića. Zašto bi San zvani Jugoslavija bilo bolje posmatrati kao uvod, a ne nastavak biografije? Zato da bi se čitateljstvo kretalo iz konteksta ka tekstu, a ne obratno. Taj pravac sukladan je i namjeri samog Martensa. Kako je naveo u pogovoru U požaru svjetova i nekolicini intervjua, težnja biografije bila je da Ivo Andrić dobije novo čitateljstvo na njemačkom govornom području. Dakle, da čitatelji, putem konteksta, otkriju tekst.

San zvani Jugoslavija čini niz hronološki poredanih intervjua, objavljenih u različitim medijima. Michael Martens je tako od sredine 2019. do kasne 2020. godine razgovarao sa novinarima i novinarkama medija: Nedeljnik, Der Standard, Dnevnik.ba, Nova.rs, Matica.hr, Prometej.ba, itd. Već nakon prvih nekoliko intervjua, biva jasnim da je zbirka zadržala jezičke varijante u kojima su intervjui inicijalno objavljeni. Tako ćete jedan intervju čitati na ekavici, drugi na ijekavici, usput primijetivši još nekolicinu specifičnosti bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Ova knjiga je u tom smislu na tragu raznih izdavača poput Fabrike knjiga urednika Dejana Ilića, Biblioteke XX vek Ivana Čolovića, te edicije Zajednička čitaonica udruženja KROKODIL (pokrenute nakon Deklaracije o zajedničkom jeziku).

Dakle, jednako je bitno kako je knjiga napisana i koji je njen sadržaj. To potvrđuje i sam Martens u napomenama uz ovu knjigu: "A razgovor o Jugoslaviji vodi se – ili bi trebalo da se vodi – na svim narječjima i dijalektima (nekadašnjeg) zajedničkog jezika." Ironijom sudbine, edicija Zajednička čitaonica nije mogla biti distribuirana na čitavoj teritoriji zajedničkog jezika jer taj jezik službeno ne postoji i nije ga moguće registrovati kao bibliografski podatak. Buybookovo izdanje knjige San zvani Jugoslavija registrovano je kao djelo na bosanskom jeziku pa iako ovako "maskirano", cijeni se Martensova posredna poruka o zajedničkom književnom naslijeđu i cjelovitosti kulture čitatelja, poklonika i kritičara kako ove knjige, tako i prethodno objavljene biografije.

Dobro uštimani (post)kolonijalizam

Od dvanaest intervjua koje San zvani Jugoslavija sadrži, jedanaest se odnosi na U požaru svjetova. Posljednji, dvanaesti, je o samoj knjizi koju čitate. Taj razgovor je objavljen nakon što je postalo dostupnim hrvatsko izdanje San zvan Jugoslavija (dakle, prije bh. izdanja). Uvodna pitanja većine intervjua otkrivaju autorove motive i metodologiju pisanja biografije. Martens često ističe da je želio Andrića prikazati u pripadajućem mu evropskom kontekstu. Navodi i da mu je pozicija stranca na Balkanu zapravo pomogla da načini distancu spram dosadašnjih publikacija o ovom nobelovcu, koje su pod (ne)posrednim teretom nacionalnih identiteta i učinaka rata. Međutim, odnos evropsko-balkansko dobija novu nijansu u spomenutom, posljednjem intervjuu u knjizi. Tu Martens novinaru Darku Vlahoviću objašnjava trenutak u kom iz Rusije dolazi u Beograd: "Ja sam na Balkan došao kao nekakav njemačko-ruski imperijalista koji je arogantno i s visine gledao kako je tamo sve malo. To se, nadam se, promijenilo iz temelja. Danas znam da je Balkan nevjerovatno slojevita i fascinantna regija." Ovime se pojašnjava kulturološka pozicija autora biografije o Ivi Andriću. O njoj će čitatelji dobiti dobar uvid posebno nakon čitanja intervjua pod naslovom "O biografijama, biografima i distanci". Ovo je možda i najzanimljiviji intervju u zbirci, zajedno sa onim "Putnik sa lažnim pasošem", koji insistira na sličnim pitanjima o Martensovoj poziciji. Imperijalističko naslijeđe Evrope i njime vođen odnos prema balkanskim državama neizbježno se reflektuju u samom Martensu pa posredno onda i u njegovim čitateljima. To naslijeđe ostavilo je traga i u životu Ive Andrića kroz osmanske i habsburške aveti. Imperijalizmu, koji se odrazio i u aspiracijama Hitlerove Njemačke, u Andrićevu životu oponirao je koncept jugoslavenstva, djelomično kroz Mladu Bosnu, te kraljevsku i socijalističku Jugoslaviju.

U gotovo svim intervjuima zatičemo začarani krug diskusija o "napadima u Srbiji" ili "reakcijama u Bosni" itd. na U požaru svjetova. Ukoliko se one zanemare, mogućno je iščitati krovnu temu i motive autorovih interesa za lik i djelo Ive Andrića. Radi se o proučavanju tragova koje pojedinac ostavlja u vremenu, te kakvo značenje ti tragovi kroz vrijeme poprimaju. Rekonstrukcija života iz pisanih i drugih materijalnih tragova istovremeno ih tretira kao puke činjenice (bez značenja) i kao čimbenike jednog narativa (sa neminovno utkanim značenjem). Budući da je u ovom slučaju to život jednog književnika, ti "znakovi pored puta" se udvostručuju, roje narativne tokove što obitavaju istovremeno u književnom i vanknjiževnom svijetu.

"[J]er ko se ozbiljno bavi tim piscem, njegovim djelom i životom, prije ili kasnije će se baviti i Jugoslavijom i njenom propašću", ističe Martens. Možda iz ovog razloga ne čudi što je većina intervjua u knjizi (ali nikako svi) okrenuta temama: poimanja, posljedica i tragova jugoslavenstva i Josipa Broza, statusom islama u Andrićevim djelima, njegovog bosanskog porijekla, odnosa Miroslava Krleže i Andrića pri dodjeli Nobelove nagrade, "bosanske mržnje" iz Pisma iz 1920. itd. Dakle, sve one se tiču značenja Ive Andrića za bivše jugoslavenske republike i Evropu danas, dok se rijetko koje dotiče samog Andrića. Nije bitno ko je pojedinac po sebi, nego šta može da ponudi u izvjesnoj ideološkoj mreži. Kao što je zapisao Anton P. Čehov u svojim Bilješkama: "Ono što je važno su komentari o Shakespeareu, a ne sam Shakespeare."

Publicistika po naučnim metodama

Na pitanje novinarke Dragane Todorović o tome da li je U požaru svjetova naučna ili publicistička proza, Martens će dati u neku ruku diplomatski odgovor i svoj rad nazvati "publicističkom prozom, ali koja je nastala po naučnim metodama". Prema tome, biografiju o Ivi Andriću bi se trebalo shvatiti kao činjenice u službi jednog angažiranog žanra pisanja. Ovo bi svakako trebalo imati na umu buduće čitateljstvo Martensove biografije pri pasažima iz U požaru svjetova, tipa sljedećeg: "Dana 28. aprila 1918. Gavrilo Princip umire u garnizonskoj bolnici tvrđave Theresienstadt od tuberkuloze kostiju. Osam mjeseci kasnije rađa se država zbog koje je on postao ubica." Posljednja rečenica jeste uistinu činjenica, ali perspektiva iz koje je izrečena vrlo je specifična i sama bremenita značenjem.

Sličan je slučaj i u latentnom balkanizmu pri spominjanju sljedećeg podatka: "Švicarski historičar Oliver Jens Schmitt jasno je okarakterisao nedostatak pisanih izvora u jugoistočnoj Evropi rekavši da se o psu mezimcu pape Pija II zna više nego o pojedinim vojskovođama na Balkanu." Učinci balkanizma se primijete također i u nekoliko intervjua, bilo da ih tumačite kao slabost "koloniziranih" ili otpor takvom identitetu. Tako novinarka Glorija Lujanović naočigled podstiče stigmu tzv. balkanskih tema, zapravo tražeći od sagovornika da kaže nešto više o svom odnosu spram Balkana: "Prepirke oko Andrića nisu prestale [sic] ni danas, posebno ne u BiH. Hoće li to biti neka 'vječna', balkanska tema i taj mit o specifičnoj bosanskoj mržnji?" Sličan je postupak Franje Šarčevića kada govori: "Što je zapravo nedostajalo postojećoj literaturi o Andriću napisanoj na njegovom jeziku (...)?"

Bilo kako bilo, Michael Martens dosljedno argumentuje svoj stav o U požaru svjetova kao knjizi koja, slijedeći književnu poetiku samog Andrića, "ne treba da diže niti da ruši spomenike". Njegovi su odgovori često diplomatski, pomirljivi, te iskazuju istovrsan utisak o Andriću u svim intervjuima. Nakon čitanja knjige San zvani Jugoslavija autorova metodologija i vizija Andrića čitateljstvu postaju jasnije. Tema odnosa književnika i diplomate Ive Andrića sa društvenim kontekstom u kom živimo otkriva nove puteve istraživanja. Novinari u intervjuima često spominju stavove iz recenzija i kritika o Martensovoj biografiji. Time ova knjiga osvjetljava ulogu i važnost književne kritike danas. Ona pokazuje načine na koje kritika utiče na savremene tokove javnih rasprava i oskudnih polemika na prostorima naše regije. Moglo bi se reći da San zvani Jugoslavija nije ništa drugo do skup pitanja i odgovora – no u duhu te neumorne zapitanosti valjalo bi nastaviti razmišljati i proučavati kontekst i tekst Ive Andrića.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.