New

Epidemija gladi ili o pisanju katastrofe

Guzelj Jahina, Ešalon za Samarkand, preveo Žarko Milenić, Sarajevo: Buybook, 2021.

 

Slika onoga što se događalo u Sovjetskoj Republici već je proizašla iz izvještaja s lokaliteta, ali bilo je teško povjerovati u ove brojke: „25 miliona ljudi gladuje, trećina njih su djeca“. Obale rijeke Volge smatrane su glavnim žarištem epidemije gladi.

Guzelj Jahina, Ešalon za Samarkand


Piše: Matej Vrebac


Ruska spisateljica tatarskih korijena Guzelj Jahina proslavila se, prije svega debitantskim i nagrađivanim romanom Zulejha otvara oči, kao istančana spisateljica historijskih romana u kojima prikazuje i suočava s traumatskim zaostavštinama sovjetske prošlosti. Njen novi roman Ešalon za Samarkand svoj prvi prijevod je doživio na našim prostorima, što govori o popularnosti autorice, te je zapanjujuće svjedočanstvo o jednoj od najbolnijih i malo poznatih epizoda sovjetske povijesti. Narativ o spašavanju djece čije je djetinjstvo, ako su ga već uspjeli preživjeti, bilo obilježeno glađu.

Velika glad početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, netom poslije Građanskog rata, nemilosrdno je desetkovala tadašnje stanovništvo Sovjetskog Saveza, ostavljajući iza sebe milionske žrtve, a stanovništvo Povolžja i Urala vidjelo je njeno najstrašnije lice. Među najpogođenijima su bila djeca čiji su roditelji umrli od gladi ili ih pak napuštali u pokušaju da sami sačuvaju gole živote. Tadašnja vlast će pokušati spasiti što više ljudi, a one najranjivije – djecu – evakuirat će konvojima u krajeve koji nisu toliko pogođeni. Ešalon za Samarkand je pripovijest o evakuaciji petsto djece za plodni Samarkand u Turkestanu i svim (ne)prilikama što će ih na tome putovanju zadesiti. Zadatak Dejeva, komandira ešalona i Bijele, komesarke je dovesti petsto djece iz sabirnih centara i domova za napuštene na odredište u središnjoj Aziji. Put vozom iz Kazanja za Samarkand u oktobru 1923, dug otprilike četiri hiljade kilometara, trebao je trajati oko dvije sedmice, izdužit će se na mjesec i pol. Od samog početka izvjesno je da to neće biti nimalo lagana misija: djeca su bosonoga, izgladnjela, bolesna, s rahitičnim nogama „savijenim poput pereca“, a sve na dugom putovanju kao da će se urotiti protiv njih: napadi odmetnika, kolera hara i nosi živote, a hrane, lijekova i goriva nikad nije bilo manje. Dejev i Bijela su prema svojim razlikama kao dva suprotna pola. Dejev je mladi veteran Građanskog rata, blage i popustljive naravi, dok je Bijela oličenje pravednosti, hladnog razuma i odanosti državi. Osim njih dvoje, Smrt je jedna od glavnih junakinja Ešalona za Samarkand.


Heroj i antiheroina


Odnos dvoje protagonista, Dejeva i Bijele prožet je animozitetom zbog njihovih suštinskih razlika iz kojih proizlazi njihovo različito vođenje ešalona, što je pojačano i kroz izvrtanje rodnih uloga. Tipični muški princip zapravo predstavlja Bijela, opisana kao „muškarac u suknji“, ona određuje i sprovodi pravila, neumoljiva i hladna, jedina u stanju održati disciplinu među djecom. Dejev, pak, predstavlja heroja koji utjelovljuje ženski princip, on je nježan, popustljiv, u ešalon uzima nemoćne i djecu iz naručja roditelja uz prugu, dok antagonistkinja Bijela želi spašavati samo fizički zdravu djecu, koja imaju mogućnost da prežive. Njihov odnos s brojem pređenih kilometara će iznenaditi zbog mogućih naznaka romantičnog naboja, a iza Dejeva se skidaju slojevi njegove mračne prošlosti. Tako se Dejev suočava sa prošlošću i postaje junak koji spašava misiju pronalazeći rješenje za sve nedaće u koje vijenac s djecom upada. On je čovjek prakse, konkretnog djelovanja i prilagođavanja situaciji, dok Bijelu vodi ideologija i pokornost njezinim principima. Ispostavlja se tako da koliko god ideološka pozadina bila jaka i razrađena, voditi se srcem i djelovati u trenutku postaju imperativi koji omogućavaju preživljavanje u nemilosrdnom svijetu.

Za Bijelu je ovo samo jedna od misija u kojoj će sudjelovati kao dječja komesarka i zbog toga je emotivno distancirana od djece i njihove patnje, samo to joj omogućava da radi svoj posao: spašava djecu. Dok se za nju akcija spašavanja na kraju svodi na statistiku o broju spašenih, Dejevu kao skoro mitskom junaku ovo putovanje ostavlja duboki trag i trajno ga oblikuje, za njega je svaki život prije svega život, te u jednoj od scena priznaje:

„Mnogo razmišljam o tim brojkama, djede. (...) I onda pomislim: ne, svejedno drugačije ne bih mogao. Nisam prijatelj brojevima – ne mogu žrtvovati jednog da bih spasio stotinu. Jednom riječju: karakter – slabić.“


Humanizacija historije


Roman Ešalon za Samarkand predočava okolnosti koje u sebi nose velike historijske smjene kao što je pad Ruskog Carstva i dolazak komunizma. Zaslijepljen svjetlima velikih povijesnih činjenica, čovjek često zaboravi na živote koji su se odvijali tokom njih, one živote koje historija zabilježi kao statistiku. Upravo narativi kao što je ovaj omogućuju spuštanje historijskog makroplana na nivo ljudskoga i dopuštaju pogled na historiju odozdo. Brojevi više nisu brojevi, nego imaju svoje lice i ime. Zato čitatelj Ešalona za Samarkand ima osjećaj kao da čita uzbudljivu avanturističku, putopisnu fikciju, iako je posrijedi mnogo kompleksnije štivo utemeljeno na dokumentarističkom pristupu čime Jahina postiže utisak vjerodostojnosti. Autorica u komentaru navodi kako se fabula temelji na sjećanjima, historijskim knjigama, arhivskim sadržajem i memoarskoj prozi, a i sam čitatelj ima jasnu predstavu o istinitosti predstavljanih događaja, iako potajno priželjkuje da su samo fantastični elementi. Ipak, ponekad je sama stvarnost puno gora od naše mašte.

Ešalom za Samarkand je utemeljen na sjećanjima onih koji su sudjelovali u suzbijanju gladi i beskućništva, te je ujedno dokaz o tragediji, ali i ljudskoj humanosti. Upravo preko dokumentarističke optike, ova knjiga je svjedok jedne od ogromnih tragedija i dokaz da svako zataškavanje ispliva jednoga dana na površinu. Iza dubokog kopanja i rada na historijskim materijalima stoji namjera da se katastrofa s milionskim žrtvama prevede u ljudski shvatljivu dimenziju. Guzelj Jahina čini to umetanjem brojnih izazova i njihovom rješavanju na putu do odredišta. Na taj način se ublažava slika patnje koja bi u prevelikoj mjeri čovjeku bila neshvatljiva i nesvarljiva. Čitatelj se tako nada i priželjkuje novo razrješenje, u međuvremenu zaboravivši scene kanibalizma i totalne dehumanizacije.

Guzelj Jahina u Ešalonu za Samarkand budi i oživljava slike skrivene prošlosti, a one su prvenstveno jaki i potresni prizori ljudskih bića od kojih je izuzeta oznaka ljudskosti. Djeca u ranama maštaju o hrani, keruša, koja poput mitske vučice, doji ostavljeno novorođenče, malenog Senju Čuvaša u noćnim morama proganjaju uši i djeca koja jedu glinu samo su blagi primjeri toga. Zahvaljujući ovome romanu imamo priliku upoznati Sovjetski Savez i njegovu prošlost kakvu do sada nismo – od etničke raznolikosti i pokušaja njene uniformizacije, pa sve do različitih ideoloških i ličnih perspektiva na veliku glad: viđenje autističnog dječaka, boljševika, vjernika, Tatarke Fatime i članova tajne policije Čeke.


Mitske slike i postkolonijalna slika


Skoro pa čitav roman počiva na biblijskoj alegorijskoj ravni, mnoge scene tokom putovanja mogu se čitati kao mitske. Cijela misija dolikuje na spašavanje Noine arke, a Dejev zauzima ulogu preobraćenika zato što je bio bivši egzekutor i vojni čuvar hrane koju je sovjetsko vodstvo pod Lenjinom otimalo izgladnjelim seljacima. Iako zakleti ateista odan sistemu, Dejev će dopustiti Kozacima da održe liturgiju u vagonu koji je bio nekadašnja crkva, a zauzvrat će od njih dobiti darove koji će spasiti djecu. Tako naš protagonista na putu dolazi do spoznaje da nema jednostavne podjele na prijatelje i neprijatelje, prijatelj postaje svako ko doprinese i spasi makar jedan dječji život. Od neprijateljskog atamana Jabolčnika pa sve do grubih Čekista, pripadnika tajne policije. Ešalon za Samarkand ukazuje na jedno od temeljnih pitanja ljudskosti: vrijedi li ostaviti po strani naša uvjerenje kako bismo pomogli onome kome je to potrebno? Guzelj Jahina je autorica koja podsjeća da su polovi apsolutnog dobra i zla samo naša projekcija, stvarnost je isprepletena i jednim i drugim, a čovjek je nadasve sklon činjenju greški. S druge strane, podsjeća na mogućnost odabira i otkupa te grešnosti. Tome svjedoči, možda jedna od najjačih, epizoda Dejeva koji u pustinji, poput Isusa u kušanju ili Mojsija koji izvodi narod iz ropstva, umiruje svoju savjest i suočava se s prolivenom krvlju na svojim dlanovima.

Guzelj Jahina ukazuje na još jednu značajnu stvar u ovome romanu: pokazuje kako smjena sistema i ideologija ne mora nužno značiti promjenu. Imperijalističke težnje Ruskog Carstva samo su zamijenjene Sovjetskim Savezom kao novim kolonijalnim subjektom. Autoričina antikolonijalistička intervencija vidljiva je kada pobunjenici turkijskog porijekla spašavaju ešalon i Dejeva u pustinji, Bure-bek pošteđuje Dejeva samo zbog djece. „U pustinji Turkestan Dejev nije spasio djecu – djeca su spasila Dejeva. Pobuna Basmačija, odnosno turkijskih naroda pretežito islamske vjere, protiv sovjetske hegemonije samo je jedan od ukazatelja kolonijalne prisutnosti. Jahina u širokoj lepezi likova pokazuje njihovu etničku raznolikost kao bogatstvo, tako je Tatarka Fatima, sestra u ešalonu, jedan od najdojmljivijih ženskih likova u cijelome romanu, personifikacija čiste ljubavi.

Iako piše o humanitarnoj katastrofi, stil pisanja Guzelj Jahine je kao tok rijeke koji uvlači u sebe, odmjeren, ne skreće u patetiku, a njezine rečenice majstorski raskošne. Roman koji tjera da promislimo o žrtvi i cijeni ljudskosti, a autorica njime potvrđuje status ozbiljne i vrhunske pripovjedačice. Ešalon za Samarkand je uzbudljivo štivo koje nas suočava s temeljnim pitanjima humanosti i opominje na jednu od velikih tragedija. Čitanje ovog romana pomaže da razumijemo današnji svijet i bjesomučno ponavljanje historije, samo u drugačijim kontekstima. Pandemija korone uvećala je broj gladnih u svijetu, a  djeca umiru svakodnevno u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, na našim ulicama su napušteni, dehumanizirani migranti, a komunističku ideologiju samo je zamijenio bog novca i kult kapitala.


Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri. 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku