Voljeti ljudsko, ljudski
PIŠE: Emina Zubača, polaznica 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e
Prozni prvijenac Adise Bašić, zbirka priča pod naslovom A ti zaključaj objavljena 2017. godine u izdanju Buybooka, okuplja sedamnaest kratkih priča o – kako to podnaslov sažima – “ljubavima i brakovima”. Već taj podnaslov određuje ljubav kao tematsku okosnicu zbirke i usmjerava čitateljicu da je pričama pronađe u svim njenim ustaljenim, nesvakidašnjim, divnim i bolnim oblicima. Ono što priče drži na okupu, motivira i opravdava književne postupke u njima, te ih spriječava da skliznu u klišeje, jeste specifičan odnos prema toj središnjoj temi. Ovdje je riječ o ljubavi koja se rađa, tinja, bukti ili umire svugdje gdje postoji ljudski kontakt – u disfunkcionalnim vezama, u načetim porodičnim odnosima, u tajnim i razočaravajućim aferama, u novopronađenim nježnostima prema životnim saputnicima – i predstavlja se ne kao neki uzvišeni i nedostižni ideal, već kao neizbježni popratni simptom bivanja čovjekom s drugim ljudima.
U onim momentima kada patos prijeti da će preuzeti glavnu riječ, autorica ga prizemljuje humorom. Likovi se vraćaju u realni svijet finansijskih izvještaja koji čekaju ne mareći za sudbonosne razgovore o budućnosti dvoje ljudi (kao u priči „Na pauzi“), svijet puknutih kuhinjskih cijevi koji teče paralelno s neumoljivim otkucavanjem biološkog sata žene koja pokušava postati majkom (kao u priči „Štoperica“). Junaci se ne ismijavaju, niti se nasilno vuku u komički modus gdje bi bili ispod čitateljice, dakle smiješni; humor se javlja, umjesto toga, u poznatom nam sudaru velikih pitanja i velikih osjećanja sa banalnostima svakodnevnice i ograničenjima malih života.
Jezik u ovoj zbirci – sveden, ekonomičan, i pjesnički precizan – jezik je sveznajućeg pripovjedača koji i ne pretendira na neutralnost, već stalno “klizi” u perspektive drugih likova, te poprimajući – ili podražavajući – njihove glasove, omogućava da oni na taj način progovore i na mjestima gdje im nije dato da se očituju replikama. Na radiofonskim snimcima priča nastalih u sklopu BHRT-ovog programa, taj postupak je još očigledniji. Jedini glas koji slušalac čuje je glas autorice koji za nijansu pomjera ton od neutralnog ka ekspresivnom onda kada progovara iz likova i razotkriva u njima ono sramotno što se rađa u zamršenosti ljudskih odnosa i inače ostaje prešućeno. Značajno je, u tom smislu, i što glas pripovjedača nikada ne donosi moralne sudove. Teme poput nasilja u porodici, duboko ukorijenjenih vjerskih i etničkih podjela, vladavine patrijarhalnih normi koje u konačnici rezultiraju moralno dubioznim izborima, predstavljaju se bez cinizma, gotovo nježno, s dubokim razumijevanjem za sve ljudske pogreške i propuste.
Priče, pritom, uzmiču preciznom vremenskom situiranju. Tek kroz detalje – poput upotrebe socijalističkog žargona ili referiranja na tehnologiju – otkriva se da zbirka okvirno obuhvata period od predratne prošlosti sve do savremenog momenta. Predstavivši crtice iz života ljudi različitih dobnih skupina u različitim društveno-historijskim prilikama i ne dopustivši da se narativi svedu na jasno omeđen trenutak u vremenu, ne dozvoljava se da čitateljica probleme predstavljene u njima doživljava kao isključivo historijski uvjetovane – i prevaziđene. U tom nenametljivom ali subverzivnom signalu ogleda se tiha angažiranost ove zbirke.
Priče uglavnom završavaju nespektakularno, ponekad naprasno, često bolno i gotovo redovno otvoreno. Sukobi se rijetko razrješavaju, velika pitanja ostaju bez odgovora, a odnosi među likovima bez jasnog određenja. Upravo to je, valjda, najjasniji pokazatelj uvjerenja na kojem se ova zbirka gradi: ono što je ljudsko obuhvata čitav spektar iskustava, od najdivnijih do najbolnijih, čitavu lepezu osobina, od poželjnih do potisnutih i neugodnih, i kao takvo se nužno opire zgodnim porukama na zaključanom kraju. Priče ne ubjeđuju u ispravnost ili pogrešnost bilo kojeg od života čije epizode predstavljaju, već podsjećaju da iza svake ljudske odluke stoji neko ko prosto pokušava živjeti. I voljeti.
