FRANJO ŠOLA: Mene su oduvijek više privlačile priče o autsajderima nego o pobjednicima

Prvijenac Produženi ponedjeljak inžinjera elektrotehnike i književnika Franje Šole donosi introspektivnu priču o savremenom čovjeku izgubljenom između nostalgije, razočaranja i potrage za smislom. Šola u ovom djelu s mnogo empatije i filozofske dubine istražuje sudbinu pojedinca na marginama. U razgovoru nam autor govori o književnim autsajderima, generacijskoj traumi, usamljenosti, odnosu prema ekologiji i društveno odgovornoj književnosti, kao i o vjeri u moć riječi koja, unatoč svemu, i dalje može mijenjati svijet.

RAZGOVARAO: Matej Vrebac

Teško je odrediti o čemu se radi u Vašem književnom prvijencu Produženi ponedjeljak, no zasigurno se može reći da je to knjiga pomalo o svemu, a ponajviše o životu. Preciznije rečeno: o životu Alena Zeca, arhitekta sa sarajevskom adresom, simpatičnom, ali nesnađenom i neprilagođenom junaku u pedesetim godinama. Roman započinje njegovom rečenicom: Iz dana u dan, život mi izgleda sve prazniji, a zatim ga čitalac prati i zapita se nije li on dobrano u krizi srednjih godina. Je li je Alen u krizi srednjih godina ili možda svijet oko njega prolazi kroz krizu, koju on samo reflektira?

Produženi ponedjeljak je roman o karakteru, o jednom liku, o lutanju tog neintegriranog pojedinca u zbrkanim uvjetima modernog života. To je roman o nemirnom autsajderu. Mene su oduvijek više privlačile priče o autsajderima nego o pobjednicima, jer gubitnici nose pravi književni glas. Oni su ti koji osjećaju pukotine u društvu, prepoznaju nepravdu i na vlastitoj koži osjete što znači biti marginaliziran. Alen Zec, arhitekta u pedesetim, opire se pravilima koja mu društvo nameće. On odbija da se uklopi u unaprijed zadane obrasce, odbija igru čija nagrada podrazumijeva gubitak autentičnosti. Taj njegov put neprilagođenosti vodi ga na marginu života. Uzroke toga možemo tražiti u posljedicama PTSP-a, ili u razlici između sistema vrijednosti u kojem je odrastao i onog u kojem sada živi. Alen je blago asocijalan, ali istovremeno čovjek bistrih percepcija, oslobođen predrasuda i lažne moralnosti. Da, slažem se s Vama, Alen prolazi kroz krizu srednjih godina, to je razdoblje u kojem se čovjek suočava s osjećajem praznine. Preispituje svoje odluke, brak, karijeru, smisao postojanja. Alenov brak se raspada, gubi posao, i sve češće luta mračnim hodnicima ratne prošlosti. U Alenovim mislima često se javljaju nostalgija i sjećanja na mladost, kao i pokušaj da pronađe izgubljeni smisao. Njegova kriza nije samo lična, ona je i odraz svijeta koji ga okružuje. Alenova unutrašnja borba jeste zrcalo te šire, kolektivne dezorijentacije. Produženi ponedjeljak je simboličan portret suvremenog čovjeka koji, uprkos svim pritiscima modernog doba, pokušava pronaći svoju autentičnu bit. Kroz Alenove misli, sjećanja i sumnje nastojao sam prikazati borbu između želje za promjenom i osjećaja nemoći u društvu koje nas neprestano gura da se prilagodimo. To je borba koja se tiče svih nas, borba da ostanemo vjerni sebi u svijetu koji nas uporno uvjerava da budemo neko drugi.

Vaš junak se vraća u mjesto gdje je odrastao, mali gradić bosanskohercegovačke provincije u kojem kao da je samo vrijeme stalo. Njegova roditeljska kuća ga preplavljuje uspomenama, odlučuje je preurediti kada je ona već prazna, a on shvaća koliko ga je vrijeme provedeno u njoj odredilo. Ne zaboravimo li svi pomalo olako odakle potječemo i koliko nas to određuje poslije? Kako tumačite odnos glavnog grada, središta vreve naspram provincije i njenih zakonitosti protoka vremena?

Vraćanje u rodni grad za Alena je istovremeno i povratak sebi. To nije samo putovanje kroz prostor, nego i kroz vrijeme. Kuća u kojoj je odrastao, prazna i puna sjećanja, postaje mjesto suočavanja sa svim onim što je potisnuo. Kada odluči da je preuredi, to nije samo pokušaj da promijeni prostor, već i da razumije sebe, da ponovo pronađe smisao u onome što je mislio da je ostavio iza sebe. Ja sam rođen i odrastao u Bugojnu, u predivnom gradu koji nisam znao dovoljno cijeniti, tek sada vidim koja sam budala tada bio. Želio sam što prije otići iz njega, sanjajući o nekim većim i važnijim mjestima. Vremenom sam shvatio koliko me to djetinjstvo i mladalaštvo oblikovalo, koliko je ljudi i krajolika iz mog djetinjstva ostalo u meni. U jednom trenutku Alen kaže za jedan dio kuće u kojem se često igrao: To je bio moj tajanstveni vanvremenski svijet. Moje skrovište i tačka singulariteta, u kojoj je sve sadržano i iz koje je sve nastalo.

U romanu, provincija i glavni grad nisu samo prostori već dva načina egzistencije. Grad je brz, nestrpljiv, a s druge strane provincija je sporija, ali dublja, ukorijenjena u sjećanjima. Ona čuva ono što Alen jeste, ono najdublje u njemu, a to je povezano s iskustvima i prostorima iz djetinjstva u kojem se igrao i maštao…

Ono što je zadivljujuće i pohvalno u ovom romanu se očituje u činjenici da on otvara važne društveno angažirane aspekte, ali ne na pomodan i usiljen način, nego iskren i promišljen. Među najznačajnijima mi se čine pitanja istospolnih parova, generalno gej ljudi skrivenih na marginama, te odnos pojedinca i kolektiva prema prirodi, s pitanjem ekološke svijesti o planeti koju bezočno uništavamo svakog dana. Zašto Vam je bilo važno da pišete o ovim temama?

Pisac ne mora biti aktivist, ali bi trebao da bude iskren promatrač svijeta u kojem živi, odnosno stvarnosti. Ako stvarnost uključuje i ljude drugačije seksualne orijentacije, a uključuje, onda bi njihovo izostavljanje iz književnih dijela bilo iskrivljivanje slike svijeta. Dakle, nije poenta pisati o pravima, nego pisati o ljudima, i time pokazati njihovu punu ljudskost. Mnoge LGBT osobe u našem društvu i dalje žive u strahu, sramu ili nevidljivosti. Književnost treba otvoriti prostor i za njihove priče. To ne mora biti pamflet, ni moralna lekcija, dovoljan je iskren, ljudski prikaz lika koji voli, gubi, sumnja i sanja kao svi drugi. Na taj način možemo doprinijeti empatiji i toleranciji, a tolerancija je temelj napretka svakog društva. Ne mislim ovdje samo na seksualnu toleranciju, nego i na rasnu, nacionalnu, rodnu, dobnu i svaku drugu. U šarolikom i dinamičnom svijetu u kojem živimo, netoleranciju prema različitostima možemo smatrati, u najmanju ruku, evolucijskom zaostalošću.

Tema ekologije prirodno se uklopila u fabulu romana, nisam je forsirao, nekako se sama uvukla. Na Bjelašnici i Igmanu, gdje najčešće odlazim u šetnje, posljednjih godina iskrčeni su hektari i hektari šume. Velike kriminalne radnje uvijek su u sprezi s vlašću. Za taj ekocid krivci su kažnjeni tek simboličnim novčanim kaznama. Ogromne štete nastaju i zbog požara, s kojima se bore slabo opremljeni i malobrojni vatrogasci, lokalno stanovništvo i dobrovoljci.

Premda, danas živimo u vremenu zasićenom informacijama, mediji i društvene mreže preplavili su nas riječima koje gube smisao i težinu. Nastala je prava poplava riječi u kojoj se teško razaznaje bitno od nebitnog, važno od nevažnog. Pitam se ima li uopće smisla pisati o društvenoj nepravdi, netoleranciji i ekologiji. Bez obzira na sve, ja još uvijek želim da vjerujem u snagu i moć riječi, književnost ne smije odustati. Možda danas ima malu, gotovo neprimjetnu ulogu u buđenju javnosti, ali to nije razlog da izgubimo vjeru u smisao pripovijedanja. Naša je dužnost da budemo svjedoci stvarnosti, da pišemo i pričamo o njoj i da ne prestanemo vjerovati da riječi još uvijek mogu promijeniti svijet.

U pozadini romana osjećaju se slojevi društvene kritike, od ambicioznosti prema moći, preko političkih aspiracija, korupcije, do medijskih spinova i kulture „otkazivanja“. Sve to djeluje kao tihi šum svakodnevice kroz koju se Alen kreće. Koliko ste svjesno željeli da ti motivi budu prisutni, a koliko su se naprosto uvukli u tekst kao odraz stvarnosti u kojoj živimo?

Da, osim Alenove egzistencijalne priče, podjednako je važna i pozadina u kojoj se ona odvija, a to je naša svakodnevica opterećena podjelama, ratnom prošlošću, nacionalnim tenzijama, uništavanjem prirode, novinarskim senzacionalizmom, konzumerizmom i netolerancijom svake vrste. Sve što stvaramo u fikciji, htjeli to ili ne, ima više ili manje dubok korijen u stvarnosti. Da bi čitatelji povjerovali Alenovom pripovijedanju, smjestio sam ga u realan svijet, u našu svakodnevicu, a ona je takva kakva jeste.

Iako roman pokriva dug vremenski raspon, sve se sabija u jedan „produženi ponedjeljak“. Protok vremena je elastičan, ali otkud baš da je riječ o ponedjeljku, a ne recimo petku ili vikendu? Šta ste htjeli ostvariti ovim naslovom i metaforom?

Roman obuhvata period od četiri godine, vrijeme Alenove krize u kojem mu je život išao nizbrdo. Ljudi često kažu da je ponedjeljak najgori dan, a Alenu je ponedjeljak trajao godinama. Kao što je budali svaki dan Bajram, tako je i nesretnom Alenu svaki dan ponedjeljak. Ideju za naslov romana ukrao sam iz stripa Matta Groeninga, Life in Hell. U njegovom stripu radnja je smještena u pakao, a tamo je svaki dan ponedjeljak. To mi je bila dobra fora. Također, produženi ponedjeljak budi suprotne asocijacije od produženog vikenda kojem se svi radujemo. Moglo bi se reći da je u romanu ponedjeljak stanje duha, a ne vremenska odrednica od dvadeset i četiri sata.

Kućna biblioteka jedne od likova, Une, je opremljena lijepim brojem self-help naslova, a neke od njih naš protagonista posudi na čitanje. Je li jedna od vrijednih lekcija koju možemo pronaći među redovima da i pored najbolje namjere da pomognemo sebi i drugima, nećemo u tome uvijek uspjeti? Govori li Vaš roman, na neki način, da neuspjeh nužno ne znači nesreću i propast, nego vrijedno iskustvo koje nas uči prihvatanju sebe i svijeta onakvih kakvi jesu?

Previše cijenimo utjecaj knjiga samopomoći, a premalo snagu vlastitih, spontanih uvida, onih trenutaka jasnoće koji ne trebaju autora, gurua, ni terapeuta. To su trenuci kada sami sebi postavimo pitanje „Zašto?“ i iskreno preispitamo život koji živimo. Najbolja samopomoć ne dolazi iz self-help knjiga, već iz trenutka kada dopustimo sebi da vidimo svoj život onakvim kakav jeste i odlučimo je li to zaista život koji želimo. Učinak knjiga samopomoći traje otprilike koliko i njihovo čitanje; one nas ne mijenjaju i na rješavaju probleme, one su samo anestetik za trenutnu bol. Filozofija, s druge strane, ne nudi brza rješenja, ali nas uči istinskim vrijednostima i vodi prema spoznaji, koja je preduvjet za promjenu i za prihvaćanje sebe i svijeta oko nas.

Tematska zaokupljenost ovog romana zasigurno jeste i usamljenost današnjeg čovjeka, odnosno njegova otuđenost od samog sebe i drugih ljudi oko njega. Je li je Alenovo povlačenje iz svijeta poraz ili pomirenje, svjesno odustajanje od iluzije povezanosti i nametnutih površnih vrijednosti?

Alenovo povlačenje može biti i poraz i pomirenje, a može biti i spoznaja. To zavisi od tumačenja čitatelja. U svakom od nas tekst se reflektira drugačije i svaka ta refleksija je potpuno ravnopravna i ispravna. Alen teži prema ravnodušnosti, jer je ona apsolutni anestetik za svu duševnu bol. Do nje se može doći samo kad čovjek odustane od borbe, a predaja je upravo to, odustajanje. Kraj romana se, kao i sama Alenova sudbina, može tumačiti na različite načine. To je ona analogija s čašom napola punom ili napola praznom. Jedno tumačenje može biti da je Alen s godinama stekao mudrost koja mu olakšava svakodnevicu i naučio je prihvatiti stvari takve kakve jesu. U tom smislu prihvatio je i Máraijevu misao s početka romana: Upućen čovjek je miran, zna da nema pomoći. Druga interpretacija može biti da je Alen u godinama kada više nema ni volje ni snage da se nosi sa svijetom. Povlači se, traži mir, polako odustaje. Da je mlađi, radio bi iste ludosti koje je radio cijelog života. Teško mi je priznati, ali mislim da nas godine ne uče ničemu. Donose samo bolesti, umor i iscrpljenost. Sve smo slabiji fizički i mentalno. Entropija, ta neminovna degradacija, nezaustavljiva je. Negdje između pedesete i šezdesete počinjemo pametovati i govoriti o velikim životnim spoznajama. U stvarnosti, nismo došli ni do kakve spoznaje, samo smo umorni. Nemamo više snage ni živaca da se raspravljamo, pa taj umor uljepšavamo i nazivamo ga mudrošću i spoznajom.

Produženi ponedjeljak se može čitati i kao pripadnik generacijske proze. Mnogi će ga, vjerujem, prepoznati kao priču o generaciji čije je identitete oblikovalo vrijeme u kojem je mržnja bila mnogima glavni motiv postojanja. Kako Vi, kao autor, gledate na tu konstataciju – iako Vam možda primarna namjera nije bila napisati roman koji prikazuje generacijsko iskustvo?

Nisam se trudio pisati o onome o čemu bi neko želio čitati, jer iz vlastitog iskustva znam da su ljudi spremni čitati o svemu, samo ako se o tome piše zanimljivo. Pisao sam o običnom čovjeku koji se zapetljava u svakodnevici života i iz nje traži izlaz. Dok sam pisao, zamišljao sam čitatelja kako sjedi sa mnom za istim stolom i kako mu pričam tako da ne budem ni opširan ni dosadan. Znao sam da čitatelj u mojoj priči neće tražiti ono što zanima mene, već ono što zanima njega, ono s čim se on ili ona može poistovjetiti. Pisao sam za pojedinca, a ne za generaciju ili neku određenu skupinu ljudi. Naravno, ako se veliki broj pojedinaca, određene životne dobi, može identificirati s Alenom, onda sam nesvjesno postigao da se na ovaj roman može gledati kao na generacijski. Nažalost, na moju generaciju rat je ostavio velike posljedice. U nama je rano razbijen osjećaj da je svijet lijepo i sigurno mjesto. Nakon rata, kad su se stvari koliko-toliko vratile u normalu, ostao je u nama i dalje prisutan osjećaj nesigurnosti. Moja generacija je naučila da je mir nešto krhko, što može nestati svakog trena, pogotovo na našim prostorima. Kroz pisanje sam se nakratko dotakao te teme. Pokušao sam našu ratnu traumu pretvoriti u nešto što nas povezuje, a ne razdvaja. Svi smo na kraju gubitnici, i u toj činjenici možemo pronaći mnogo toga zajedničkog.

Čitanje ide poprilično lako, poglavlja su kratka, koncizna, a Vaše rečenice su jednostavne, precizne, bez viška riječi. Kako ste gradili taj ton i ritam? Jeste imali neke uzore?

Moj prvi posao kao mladog inženjera bio je da pišem i prevodim uputstva za opravke i montažu plinskih bojlera. Možda sam još tada počeo da gradim svoj jasni stil, bez suvišnih riječi, naročito nepotrebnih pridjeva, koji usporavaju tok radnje. Želja mi je bila da od čitatelja napraviti gledatelja. Želio sam čitatelja ubaciti u film, izbacivao sam sve suvišne opise. Jednostavan stil je najuvjerljiviji za pričanje, tako zadobijete povjerenje čitatelja. Gogolj je rekao: Do jednostavnosti treba narasti. Trudio sam se da idem u tom smjeru, nije u redu gnjaviti ljude bilo stilom pisanja, bilo pametovanjima. Čitatelj uzima knjigu dobrovoljno, ona nije ni hrana ni voda, niti nešto što je pod moranje. Čitanje je razonoda kad su sve druge potrebe zadovoljene. Tražio sam mjeru da spojim ugodno s korisnim. Po mom mišljenju, nije ni važno o čemu je priča sve dok nije dosadna i dok je dobro ispričana.

Moji uzori su uglavnom pisci koje sam čitao u mladosti: Heinrich Böll, Ernesto Sábato, Camus, Kiš, Singer, Saul Bellow. Također, volim čitati Hertu Müller, Elfriede Jelinek, Franzena. Od Singera se može učiti jednostavnost pripovijedanja. On je majstor jednostavnosti, specifičnog humora i građenja uvjerljivih i bizarnih likova.

Na romanu ste imali priliku raditi s našim književnikom Alminom Kaplanom, miljenikom bosanskohercegovačke, ali i regionalne publike. Kako je bilo surađivati s piscem poput njega u uredničkoj ulozi? Kako je Almin utjecao na Vaš roman?

Jako cijenim Alminov rad. Njegov roman Meho smatram jednim od najboljih ostvarenja naše poslijeratne književnosti. Raditi s Alminom bilo je istinsko zadovoljstvo. Njegovo strpljenje, razumijevanje te otvoren i dobronamjeran pristup učinili su proces rada ne samo korisnim, već i duboko inspirativnim iskustvom. Almin je pomogao da se tekst izbrusi bez gubitka autentičnosti. Zahvaljujući njegovoj vještini i osjećaju za priču, roman je postao cjelovitiji, a svaki lik je pronašao svoj pravi glas.

Roman je objavljen na ljeto, a već do nas dopiru jesenske hladnoće. Vjerujem da je značajan broj osoba imao priliku pročitati ga. Kakve reakcije čitateljske publike su Vas najviše iznenadile ili dirnule otkako je roman objavljen?

Dirnule su me poruke čitatelja koji su u romanu prepoznali dio sebe, svoja razmišljanja, sjećanja ili emocije. Lijepo je vidjeti da priča može otvoriti prostor za prepoznavanje i razgovor o onome što nas sve dotiče. To mi je najveće zadovoljstvo, veće od bilo kakve pohvale. Iskreno, nisam očekivao da će roman izazvati toliku emocionalnu reakciju kod ljudi. Neki su mi pisali da su se uz roman i smijali i plakali. Ljudi su mi se javljali govoreći da su nakon čitanja dugo razmišljali o likovima i njihovim izborima, što mi je možda i najdraži oblik reakcije. Neugodno mi je hvaliti vlastiti roman, posebno jer sam svjestan i njegovih nedostataka. Mislim da je najbolje da taj dio ostavimo čitateljima. Na njima je da procijene vrijednost i značenje priče, a meni je dovoljno to što je knjiga pronašla svoj put do njih.

Na koncu mi preostaje da Vas pitam: je li Vam je pisanje ovog romana donijelo neku vrstu olakšanja, razumijevanja ili pomirenja? Piše li Franjo Šola nešto novo?

Ovo je moj prvi roman, kao i svačiji prvi roman, ima autobiografskih elemenata koji su izmijenjeni i stavljeni u svrhu fabule romana. Mislim da je prvi roman obično neka vrsta obračuna s vlastitom prošlošću i to jednostavno moraš izbaciti iz sebe. Ne mogu reći da sam pronašao potpuno pomirenje, ali pisanje je bilo korak prema njemu. Da, nastavljam dalje, pišem drugi roman. Glavni protagonista je dvadesetjednogodišnji student književnosti koji je „zaglavio“ u opkoljenom Sarajevu, i od ratnih strahota se pokušava sakriti i naći utjehu, a gdje drugdje, nego u knjigama i umjetnosti.