JUDITH HERMANN: Ne vjerujem da biti slobodan nužno znači biti sâm
Roman Doma njemačke autorice Judith Hermann, a koji je za Buybook prevela Dina Bijelić, govori o potrazi sa slobodom, sebstvom, domom, u najširem. Ovdje ćemo čitati i o prijateljstvu, roditeljstvu, ljubavi. Hermann je jedna od najpoznatijih savremenih njemačkih književnica i gošća je ovogodišnjeg Međunarodnog festivala književnosti Bookstan koji se održao od 2. do 5. jula. Njen roman je predstavljen prve večeri festivala u 19 sati u knjižari Buybook.
Razgovarala: Hana Vranac
Intervju prevela: Petra Amalia Bachmann
Junakinja romana Doma napušta sve i odlazi na sjevernu njemačku obalu tražiti novi život. Odlasci u potrazi sa slobodom često ispadnu varka, jer našu učmalost nosimo sa sobom i iznova je otkrijemo kad prođe prvi entuzijazam novog mjesta. Je li odlaskom tražila nešto ili je tražila sebe?
Meni se čini kao da je potraga za nečime – for something – dio potrage za samim sobom; to dvoje je nerazdvojivo. Bojim se da ne postoji neko konačno odredište – nijedno pravo jastvo do kojega bi se moglo stići, nijedan kraj putovanja, nijedan dolazak. Čim pomislimo da smo dosegli neko navodno jastvo, ono se već mijenja i izmiče. Dakle, moja protagonistica vjerojatno traži oboje – something and herself. No ja vjerujem da, srećom, uopće nije svjesna da traži. Svoje novo življenje na obali ne bi opisala kao potragu.
Važne teme u ovom romanu su prošlost i sjećanje. Koliko njihovo tumačenje ovisi od naše trenutne pozicije i šta je najveće pitanje Vaše naratorke kada je riječ o njenom odnosu prema sjećanju? Ona priziva sjećanje od kojeg je pobjegla.
Jako me zaokuplja ta stvar s pamćenjem. Sjećanje često pokazuje više ono što želimo vidjeti, nego ono što se doista dogodilo. A to što želimo vidjeti ovisi o temi, o tami ili svjetlu, o boli ili radosti. Sjećanje je promjenjivo, ono je zagonetka, teško ga je obuhvatiti i nositi se s njime. Naša sposobnost da izbjegavamo sjećanja ključna je za preživljavanje. Možemo pokušati izbrisati neke stvari, ali svejedno ih prethodno moramo vidjeti. To je složen pothvat! Rekla bih da je najvažnije pitanje moje protagonisticе upravo pitanje pouzdanosti – može li se osloniti na svoje pamćenje. To je pitanje na koje u početku nema odgovor. Ni ja sama nemam odgovor – ne znam mogu li se pouzdati u vlastita sjećanja. Ali jako bih to voljela.
Vrlo važan odnos u ovom romanu je između naratorke i njenog bivšeg supruga. Oni su najbolji prijatelji. Šta je nju nagnalo da ode? U književnosti postoji cijela struja koja govori o toj neodoljivoj želji za odlaskom žena u potrazi za slobodom?
Rastanak ima mnogo slojeva, zar ne? Mnogo lica. Napušta li pripovjedačica Otisa? Je li to uistinu rastanak? Ipak ostaju povezani, pišu si pisma, imaju zajedničko dijete, misle jedno na drugo. Ona mijenja mjesto, Otis ostaje. Naravno da to mijenja situaciju, ali ne mijenja srž njihove veze. Sloboda je rastezljiv pojam. Ne vjerujem da biti slobodan nužno znači biti sâm.
Ovaj roman otvara pitanja šta je zapravo dom; je li on sloboda i može li biti kontinuirana kod žena koje ne puštaju korijenje…
Da, šta je to dom? Ni sama ne znam. Ima veze s povezanošću, a znakovito je i to što je neraskidivo povezan sa sjećanjem. Puno toga je vezano i uz naše djetinjstvo – uz rane dojmove, prve utjecaje koji nas oblikuju. Boje, svjetlost, mirisi, zvukovi, temperatura. Dom je vezan uz prošlost. No slutim da postoji i jedan dom unutar nas samih, onaj koji je neovisan o svemu tome. Do tog je doma iznimno teško doći.
Naratorka i njena prijateljica Mimi vladaju se kao antipodi. Mimi je, čini se, zadovoljna mjestom na kojem jeste. Kako one utječu jedna na drugu i koliko je važno postojanje ženskih prijateljstava?
Mimi i pripovjedačica su potpune suprotnosti, da. One se međusobno oblikuju, nadopunjuju i osnažuju. A ipak – kao i u mnogim prijateljstvima – i ovdje postoji granica. Zbližavaju se, ali se u jednom određenom trenutku ponovno udalje jedna od druge. Pripovjedačica nije očekivala nekoga poput Mimi, Mimi je veliko iznenađenje, ona je potiče da barem jednom ozbiljno razmisli o ostajanju. Za mene je Mimi središnji lik ove knjige. Ona je snažna, energična, hrabra i duhovita, a istodobno i mračna, duboka, ozbiljna. Ostaje otvoreno hoće li to prijateljstvo opstati – i možda je to ipak više ljubavna priča nego prijateljstvo.
Junakinja privlačnost osjeti prema Miminom bratu Arildu. On je sasvim suprotan njenom suprugu. Djelovanjem i razmišljanjem. Da li je kod njega privlači ona stabilnost koja njoj nedostaje?
Vjerujem da je prije svega privlači njegova šutnja. Praznina u njegovoj kući, praznina u svakome smislu. Njegova nijemost i snaga, prividna jednostavnost stvari poput obrađivanja polja i oranja zemlje. Privlači je ta stranost. I sama pomisao na jedan drukčiji život – kako bi to bilo, život s Arildom? Mislim da su takve predodžbe važne za sve nas. Snovi o budućnosti, zamišljanja.
Vaša bezimena naratorka na početku romana sjedi na balkonu okružena asfaltom. Puši beskrajno mnogo cigareta dok gleda u taj asfalt. Decenijama kasnije, nalazi se u seoskom prostoru njemačke obale. Prostori se mijenjaju, a ona?
… je uvijek ista. Samo postaje malo starija, i starija, i starija. Nešto zna bolje, a istodobno gubi ono što je znala. Plus minus nula. Ali možda je stekla barem malo više smirenosti, opuštenosti.
Roman je otvorio mnogo tema, a pitala sam Vas tek za poneke. Kako ste dolazili do njih, na koji način ste ih istraživali?
Početak knjige bila je kratka priča za jednu antologiju – priča o susretu s čarobnjakom. Napisala sam je, predala i htjela se posvetiti nečemu drugome, ali ta mlada žena iz tvornice cigareta nije izlazila iz moje sobe. Ostala je tu: nisam je još ispričala do kraja. Zato sam napravila veliki skok u sadašnjost, u svoje vlastite godine, svoja aktualna pitanja. Protagonistica nije otišla u Singapur. Šta je umjesto toga učinila? Jako sam osjećala da mi je ona samostalno odgovorila na ta pitanja. Pitanja su se razvijala tijekom pisanja, a lik me s vremena na vrijeme uvodio dublje u tekst, pa potom opet izvlačio iz njega.
Šta je prema Vašem iskustvu čitanja i pisanja svrha književnosti – da iskomuniciramo iskustvo ili otvorimo, kao što ovaj roman čini, mnoštvo pitanja?
Pišem isključivo zato što imam pitanja. Ne odgovore, samo pitanja. I što sam starija, to ih je više. Utješno je zapisivati ta pitanja, dati ih likovima i dijeliti zbunjenost – kao autorica i kao čitateljica.
Fotografija autorice (c) Andreas Reiberg
