Preporuka za čitanje: “Noćno nebo s prostrijelnim ranama”
Ocean Vuong, Noćno nebo s prostrijelnim ranama, s engleskog prevela Ulvija Tanović.
PIŠE: Zerina Arnaut
Kod Vuonga ta ranjivost nije estetizirana poza, već politička gesta. On piše sa margine, kao queer osoba, kao sin ratnih izbjeglica, kao pjesnik. Ta pozicija omogućava njegovoj poeziji da postane prostor gdje se identitet gradi ne kao cjelina, već kao neprestana borba između mjesta gubitka i želje za trajanjem.
Ocean Vuong, vijetnamsko-američki pjesnik i romanopisac, u svojoj zbirci Noćno nebo s prostrijelnim ranama ispisuje tijelo kao prostor pamćenja, jezika, patnje i ljubavi. Njegova poezija lebdi na granici autobiografskog i kolektivnog, ličnog i historijskog, reflektujući odrastanje gej mladića u američkom društvu, u sjeni rata u Vijetnamu i izbjegličke traume. Vuongova poezija nije samo umjetnost jezika, već i čin svjedočenja, mjesto u kojem se ispisuju i prepoznaju ožiljci – lični i transgeneracijski.
Naslov zbirke Noćno nebo s prostrijelnim ranama nagovještava tematski okvir cjelokupnog djela: nebo sugeriše beskraj, kosmos, prostor transcendencije, dok "prostrijelne rane" simbolizuju nasilje, gubitak i naslijeđene traume. Poezija se smješta između te dvije tačke – između želje za oslobađanjem i iskustva ranjenosti. Ova zbirka izrasta iz svijeta gdje svaka riječ pogađa kao godišnje doba, i gdje je jezik najtanji veo između djetinjstva, bola i nade.
Jedan od ključnih aspekata Vuongove poetike jeste usmjerenost na tijelo kao granicu identiteta, tijelo koje pamti, koje se otkriva, koje biva ranjeno i koje osjeća. U uvodnoj pjesmi "Prag", lirski subjekt promatra tuđe tijelo kroz ključaonicu, ali ono što vidi nije samo čovjek nego kiša, zvuk, sjena, razlivenost identiteta. Samo gledanje kroz ključaonicu upućuje na ranjivu poziciju subjekta, mladog, queer sina izbjegličke porodice koji još nije siguran gdje pripada, ni historiji, ni jeziku, ni prostoru.
Vuong koristi historijske događaje, pad Saigona, američke intervencije ne da bi ih ispripovijedao, već da bi ih posvojio kao ličnu povijest. U pjesmi o evakuaciji Saigona ("Obada sa zapaljenim gradom"), dok vojni helikopteri odnose posljednje civile, radiostanica pušta pjesmu "White Christmas", a u hotelskoj sobi dvoje vode ljubav dok grad gori. Ispod površine se otkriva ironična i bolna istina: američki pop-kulturni simboli prepliću se s destrukcijom. Ljubav i nasilje postaju istovremeni prizori.
Sličnu ambivalenciju nosi pjesma "Telemah" u kojoj je otac prikazan kao mitološki lik – utopljenik koji leži na obali. Lirski subjekt pokušava da ga identifikuje, ali umjesto odgovora nalazi rupu od metka ispunjenu morskom vodom. Tu se javlja jedan od najpotresnijih motiva ove zbirke: nemogućnost da se dosegne porijeklo, da se razumije prošlost, da se otac (kao figura i kao historijski glas) prizove iz zaborava. Kroz cijelu zbirku, očeva figura oscilira između nasilnog i ranjivog, između bojnog polja i nježnog dodira.
Vuongovo pjevanje o ratu ne ide putem epske ili političke distance. Umjesto toga, rat je smješten u kuću, u porodičnu memoriju, u tijelo. Specifičnost Vuongove poetike ogleda se i u njegovoj fragmentarnoj, često vizualnoj formi. Mnoge pjesme koriste neobične rasporede teksta, praznine, šutnje, jezik se raspada i ponovo sklapa. On piše na engleskom, ali se u tekstu pojavljuju vijetnamski, francuski, fonetski zapisi; tako njegov pjesnički izraz postaje polifoničan, hibridan, istovremeno i američki i stran. Taj jezički pluralizam ne označava raznolikost identiteta u banalnom smislu, već rastrzanost između svjetova, između jezika i šutnje, između izražaja i nemogućnosti da se kaže.
Kod Vuonga ta ranjivost nije estetizirana poza, već politička gesta. On piše sa margine, kao queer osoba, kao sin ratnih izbjeglica, kao pjesnik. Ta pozicija omogućava njegovoj poeziji da postane prostor gdje se identitet gradi ne kao cjelina, već kao neprestana borba između mjesta gubitka i želje za trajanjem.
Poseban kvalitet ove zbirke je u njenoj sposobnosti da stvori kontinuitet između individualne traume i kolektivne povijesti, između nježnosti i nasilja, između ličnog i političkog. Stihovi se ne zatvaraju u patos, već se okreću prema čitatelju kao otvorena rana, kao pitanje, kao nada. U konačnici, Noćno nebo s prostrijelnim ranama nije samo zbirka poezije, to je pjesnička mapa boli, nježnosti, raspada i obnove. To je knjiga koja pita kako živjeti i nastaviti, nakon što je sve “puklo” i, još važnije, kako voljeti usprkos tome.
